Potraga za istinom, rat za slobodu

4 rujna 2005, Zagreb
Josipa Broza Tita mnogi se danas sjećaju kao najvećeg hrvata. Jugonostalgija je obuzela dobar dio hrvatskog naroda. To se sve ne događa spontano već planirano. Vraća se stara muzika, plače se za starim vremenima, okupljaju se ponovo već izgubljeni i posvađani umjetnici, pjevači te kulturnjaci. A Tito? On postaje simbol svega toga. Dobiva svoju kuharicu u zajedničkom izdanju hrvatske i srpske izdavačke kuće. U njoj se između ostaloga opisuju veličanstveni ručkovi i večere koje su se kod njega pripremale za njegove goste. Za razne strane vladare. Za komunističke rukovodioce. I za Tita omiljene generale jugoslavenske armije. Jedan od njih je i Kosta Nađ. General i zapovjednik 3.armije čiji su vojnici među kojima je bilo i dosta pripadnika bivših četničkih postrojbi samo na području Bleiburga u svibnju 1945 likvidirali više desetaka tisuća ratnih zarobljenika i civila većinom hrvata. Nekoliko dana kasnije Maršal se na jednoj svečanoj večeri obratio Nađu: « Rekli su mi da nije običaj davati dva puta isti orden. Kad smo prije dolaska u Jajce 15.avgusta 1943.godine, donosili ukaz o odlikovanjima, tada smo pisali da se ovaj Orden dobija za umješnost u komandovanju i naročite zasluge u borbi. Na Visu sam ti takav Orden dao. I lijepo ti stoji. Sad evo još jednoga: baš me zanima kako će izgledati isti-jedan uz drugoga-i tada je sam na desnoj strani bluze generala Nađa prikačio drugi orden zvijezde. I poljubio je komadanta svoje treće armije:
-I hvala za sve!»
Tito je danas većini ostao u lijepom slučaju. Na mračne glasove i priče iz prošlosti njegovi vječno spremni branioci odgovaraju: Ma nije on to znao. Morao je tako. ... U biti je spasio hrvatski narod...
Bio je vrhovni komadant koji je bio po «zapovjednoj odgovornosti» krivac za pokolje , nestanke, mučenja ubijanja i uništavanja stotine tisuća ljudi u najvećoj većini pripadnika svog vlastitog naroda. No on dobiva svoje mjesto u povjesti. Ne kao ratni zločinac, već kao spasitelj i junak!
Za primjer njegove ljudske i povjesne veličine često se ističe takozvano «Povjesno ne Staljinu». On je bio taj koji se usudio usprostaviti velikom tiraninu i zvjeri. Godina je bila 1948. U pitanju su bili politički manevri. Ideologija i razmišljanje bili su veoma slični. Uzor jugoslavenske armije bio je slavna Crvena armija. Partizanski pokret 1945-48 očistili su Tito i suradnici od svih ne-komunista.U pitanju je bio unutarnji sukob unutar svjetske komunističke zajednice. Nikad nisu bili bitni niti ljudi , niti žrtve, niti sloboda. Isti taj Tito poslije smrti Staljina ponovo je postao veliki prijatelj SSSR-a. A o tome koliko se Sovjetski Savez promjenio od smrti Kobe i raščistio sa svojom sramnom prošlošću se govori u prethodnom dijelu knjige. Čovjek se nakon svega mora zapitati kako je moguće, onda da narod plače za tim vremenima i takvim ljudima. Narod to su ovce, to je stoka. Nikada neće naučiti.
Kosta Nađ nikad nije čuo za Haag. Nije ni Tito. Nije ni Staljin. Ali zato jedan Ante Gotovina mora u taj Haag. I Sanader i njegov akcijski plan. I Mesić, sa svojim izjavama o Bleiburgu i Jasenovcu. Sve mi se to gadi. Te političke prostitutke što se nazivaju našom izvšnom vlasti svakodnevno pljuju po našim mrtvima. Upozoravaju nas da ako želimo postati dio Europe moramo raščistiti sa svojom prošlošću? Mi? Sa svojom? Ili oni sa svojom?! Sanader sa «legendarnim govorom» u Splitu? Mesić kao komunist, pa kažnjenik i žrtva, pa opet u vlasti ali demokratskoj, pa opozicija, pa Sabor pa znam Hrvoja Petrača ali u biti i ne znam?! A Račan? A Manolić? Koliko li je taj hrvata ubio? A vojska doušnika i informatora jugoslavenskih tajnih službi te policije koji i dan danas imaju važna a često i vodeća mjesta u hrvatskom društvu?! A njihova djeca sa svojim tvrtkama? Muka mi je i zlo. Ali raščistiti ćemo mi s vama. I vi ćete postati dio sramne prošlosti.
Šta je sa zapadom? Ta prekrasna Velika Britanija koja nas stalno koči i ucjenjuje, te drži javna predavanja o humanosti i ljudskim pravima... Visoki časnici te iste zemlje 1945 izručili su Staljinu više od dva milijuna sovjetskih građana, koji to i nisu bili niti su ikada htjeli biti! Naravno, ravno u smrt. Nisu znali? Nisu odgovorni? Nemojte me nasmijavati. Isti ti Englezi su u ratu na Faklandima koji je trajao desetak dana napravili više zločina nego hrvati u svim svojim ratnim oslobodilačkim operacijama. Svaki zločin je isti. Ali statistika je na našoj strani. Nikada nije bilo u povjesti modernog ratovanja čišćih pobjeda od Bljeska i Oluje. Neka Haag sudi Velikoj Britaniji. Neka se njima usudi biti politički sud i neka traži i progoni njihove građane i državljane. Ima i nove ratove. Irak. I nove masovne zločine te kršenja ljudskog i ratnog te sveopćeg prava. U tuđoj zemlji! Jasno mi je da mi razmišljanja idu u potpuno naivnom smjeru. Trebao bih se lagano opustiti, upaliti kakav genijalni Reality show prekopiran sa drugih televizija na stranoj – hrvatskoj televiziji te prihvatiti sudbinu svoga malog naroda kao i sebe samog malog nemoćnog čovjeka. No ne pada mi to na pamet. Do posljednje kapi krvi, do zadnjeg izdisaja borit ću se za istinu o svom narodu. Ne zbog sebe. Ne zbog živih. Ne zbog Big brother-narodnjaci-jugonostalgija-mtv-storysupernova-sponozoruše-ljenjivci-nezainteresirane-apatične-nepismene nove generacije kojoj pripadam. Već zbog mrtvih. Zbog svih onih što su ovu zemlju trajno natopili vlastitom krvlju, borbom za istinu, slobodu i pravdu, za vlastiti narod. Kroz čitavu našu povjest. Za sve one koji su s takvim mislima i nadom otišli s ovog svijeta. Ja sam spreman danas umrijeti. Da li ste i vi sluge i izdajice spremne umrijeti za ono u što vi vjerujete? U svoju moć, u svoj novac, u svoju privatizaciju, u svoje laži? Ne znam, ali bojim se da ćete to možda i morati.

5 rujna 2005
Bez obzira ne to što je jugoslavenska vlada prihvatila prijedlog američke i britanske vlade u vezi područja Istra-Trst , kao što je vidljivo, pregovori o Trstu zašli su u ćorsokak. To se u prvom redu objašnjava time da predstavnici savezničke komande na sredozemnom moru ne žele prihvatiti ni minimalne želje Jugoslavena, kojima pripada zasluga za oslobođenje ovog teritorija od njemačkih okupatora , gdje osim toga prevladava jugoslavenski živalj. S tačke gledišta saveznika takva se situacija ne može smatrati zadovoljavajućom. Ne želeći zaoštriti odnose, ja do sada nisam spominjao u prepisci ponašanje feldmaršala Alexandra, ali sada treba potcrtati da je nemoguće prihvatiti da su u tim pregovorima upotrebljava drzak ton kojim se ponekad služi feldmaršal Alexander u odnosu na Jugoslavene , direktno vrijeđajući njihove rukovodioce.
Za sovjetsku vladu bio je neočekivan i ultimativni ton u izjavi kojom su se anglo-američki predstavnici obratili jugoslavenskoj vladi 2. juna. Kako je moguće računati da bi se tim metodama osigurali trajni pozitivni rezultati.
Sve me to upućuje na to da obratim Vašu pažnju na situaciju koja je stvorena. Ja se i dalje nadam da će u odnosu na Trst-Istru biti zadovoljeni pravedni jugoslavenski interesi, a osobito imajući u vidu situaciju da su Jugoslaveni u osnovnom pitanju krenuli u susret saveznicima.
Osobno i tajno od premijera J.V.STALJINA
Ministru predsjedniku g.W. CHURCHILLU, 21 juna 1945 godine

Britanski su saveznici često izražavali neslaganje s partizanskim postupcima prema zarobljenicima, osobito kad se to radilo na području za koje su i sami bili zainteresirani. Godine 1978. «The Irish post» objavio je nekoloiko napisa o stanju u Sloveniji i na području Trsta u svibnju 1945, pa je objavio i iskaz H.Patricka Montaguea britanskog potpukovnika koji je u to vrijeme bio u Trstu(The Irish Post», 9 rujne 1978) , a to je svjedočanstvo prenijela minhenska «Iskra» 1. listopada 1978:
«Situacija koju sam zatekao, naročito u početku, ne ostavlja mjesta sumnji da bi jugoslavenski partizani imali išta da nauče, bilo od Sovjeta ili nacista, u delikatnoj vještini uništavanja ljudskih života. U tršćanskom slučaju, njihove žrtve idu od Hrvata i Slovenaca do antisocijalista svih vrsta-najviše italijanskih partizana – desničara. S pravom se može pitati kako su Titove trupe bile u mogućnosti da počine takva zvjerstva. Činjenica je da su one ušle u Trst bez ikakvog prethodnog sporazuma i nametnule se kao okupator. Nekih šest tjedana oni su izdavali naređenja i nametali najstroži policijski sat. Policijski sat je trajao više od pola dana, tako da je stanovništvo moralo da provodi najveći dio vremena u kućama. Za to vrijeme, bez prestanka su vršena hapšenja. Teško je vjerovati sa kakvim su barbarstvom ubijani neprijatelji ili tobožnji neprijatelji. Fakta , međutim ostaju van sumnje. Na sjevernoj strani Trsta ima izvjestan broj špilja velike dubine. Kamioni puni žrtava su odvoženi tamo i žrtve primoravane da skaču u okna, dok su ih vojnici mitraljirali. Mnogi još nisu bili mrtvi prije nego što bi pali na dno jame. Mnogi drugi nisu bili ni ranjeni. Stvaran broj uništenih na ovaj način nije nikad bio utvrđen. Mora se pošteno reći da Angloamerikanci nisu imali nikakvog udjela u ovoj aferi (u stvari ni saznanja o istoj) pre nego što su uspjeli da primoraju Jugoslavene na povlačenje. U stvari , Saveznici su bili vrlo ogorčeni kad se za ovo stanje saznalo i zategnutost između Saveznika i Jugoslavena je postala opasna. Ovo naročito važi za Novozelanđane , prve savezničke trupe u Trstu. Da oni uskoro nisu bili maknuti i zamjenjeni Angloamerikancima, ozbiljne neprilike bi bile neizbježne...»

Polovicom 1945. godine došlo je do napetosti između jugoslavenske armije i savezničkih snaga na području Trsta i Istre. U prijašnjem djelu teksta bavio sam se ponajviše Sovjetskim Savezom i komunističkim zločinama u toj zemlji. Cilj u daljnjem istraživanja mi je rasčistiti i objasniti čitavu ideološku i praktičnu strukturu novonastale Jugoslavije. Države nastale to se mora otvoreno reći, na masovnom ratnom zločinu. U današnje vrijeme dobro je to što je mnogo godina prošlo od drugog svjetskog rata te je većina glavnih aktera tog doba već odavno mrtva. U svom posjedu između ostaloga imam i knjigu «Tajna prepiska Churcill-Staljin» izdanu u Zagrebu 1965. godine. Tajna prepiska Staljina i Churchilla otpočela je u prvim danima savezništva SSSR-a i Velike Britanije 1941.godine.To djelo sastavljeno od niza službenih i tajnih pisama i dopisa ova dva «velikana» svog doba otkriva mnogo više ako se čita i u isti tren uspoređuje sa stvarnom situacijom, okolnostima i zbivanjima na terenu u to vrijeme. Meni je isto tako bitna da bi dokazao svoju tvrdnju da su jugoslavenski partizani očišćeni od radićevaca i nacionalno osviještenijih hrvata bili jednako okrutna i bezobzirna totalitaristička vojska jednog diktatora koji nije bio mnogo bolji od Staljina. Smeta mi da se danas to vrijeme glorificira a istina i zločini tog doba stavljaju pod tepih. Ne dovodim u pitanje to da je vlast NDH bila kvislinška te da je provodila zločine nad drugim i nad svojim narodom. No baza tog ustaškog pokreta nije bila u narodu, već su je činili Ante Pavelić i nekoliko stotina njegovih ustaša koji su mnogo godina živjeli na račun i uz gostoprimstvo Fašističke Italije. Bez potpore Hitlera i Mussolinija ti ljudi ne bi ni deset dana imali vlast u Hrvatskoj. Jasno da se domobranima ali i ustašama pridružilo poslije i mnogo poštenih hrvata, koji nisu vidjeli gdje to sve vodi te su bili zaslijepljeni i sretni zbog nove države. Mi govorimo o narodu koji je stotinama godina bio stalno gažen i ponižavan u raznim umjetnim tvorevinama od Austrougarske do Kraljevine Jugoslavije, a na žalost i kasnije. Hrvati su ratnički narod. Ali nisu genocidan. To im nikada nije bilo u krvi a upravo to nam pokušavaju nametnuti kao dio naše povjesti. Branili su Europu od raznih hordi i osvajača kroz stoljeća. Iskrvarili su gotovo do kraja kao narod kroz sve te ratove i bitke ali na kraju ipak preživjeli. Za mene najmračniji dio povjesti je ipak dolazak diktatora Tita i njegovih srpskih generala na vlast 1945. godine. Ovo pismo u kojem Staljin upozorava Churchilla na odnos saveznika prema jugoslavenima dokaz je mojih tvrdnji. Nevjerojatno je s kojom «pravednošću» i silinom on brani Tita. No naravno ne bez razloga. Tito i njegovi komunisti učili su od Sovjeta te se u ratu a i kasnije dokazali kao njihovi najbolji učenici u provođenju diktature proletarijata i uništenja svih prije svega unutarnjih neprijatelja. Dok ovo pišem kroz prozor mi ulaza «trešeća narodnjačka četnička glazba» koja po svemu sudeći dolazi iz obližnjeg studenskog doma. Igrom slučaja imam slomljenu nogu, i nisam u mogućnosti da odreagiram na pravi način na ovu provokaciju. Glazba je toliko glasna da je čuje čitavo susjedstvo i očito se pušta iz čiste objesti. No hrvatska policija ne smatra to razlogom za intervenciju. Ta ista «naša policija» zaustavila je prije nekoliko dana hrvatskog branitelja jer je u mjestu u kojem se trebala održati srpska proslava , na koju su trebale doći pjevačke zvijezde iz Srbije zbog toga jer se vozio po cesti s hrvatskom zastavom na autu. Čovjek se demonstrativno zapalio. Treba ga razumjeti. No nitko to nije ni pokušao. Zato su novine pune Petrača, Mesića i Sanadera koji poput tri lopova jedan drugom uvaljuju i smještaju, peru se od vlastitog lopovluka i međusobno prijete. Uostalom zemlja u kojoj se plače za Titom i njegovim generalima... Ništa više me ne treba u vezi nje čuditi. A taj Tito, Staljinov Šegrt je najobičnije smeće. Ne priznajem kult ličnosti a najmanje ne onaj koji je stvoren kroz masovni zločin. A taj Churcill? O njemu se stvarno malo ljudi usudilo loše pisati. I istina je. On nije ni Staljin. Ni Tito. Ni Hitler. Velika Britanija je ipak nešto drugo. Oni jesu i proračunati, i pokvareni i dvolični u svojoj politici. No ono što su vidjeli kao oblik općeprihvaćenog ponašanja prema ratnim zarobljenicama od strane komunista zaprepastilo ih je. Oni su kolonisti i pljačkaši svijeta. Nisu bezumne ubojice i luđaci. Imaju svoje ekonomske i političke interese koji su obično jedno te isto. Izbjegavaju masovne pokolje ali zato vole zajedno s amerikancima vršiti masovna bombardiranja civilnog stanoviništva, i to sve kasnije pripisati ratnom djelovanju. 100 000civila? Kolateralna žrtva u napadu na ratna postrojenja. Znači priča ide ovako nekako. Ima taj Staljin koji voli Tita jer Tito voli njega i jer svi vole Marxa kojeg ne voli Churchill ali mu više smeta jaka Njemačka nego milijuni mrtvih iza čelične zavjese. Bitno je samo da nitko ne dira Britaniju i njezine ekonomske interese. A kakva konkurencija im može biti SSSR? Pa nikakva, to će se sve ionako raspasti u bijedi i gladi , neka lagano trunu. Nama je bitan Bliski Istok odnos sa raznim kolonijama... Jasno mi je da mnogo pojednostavljejem stvari. Ovo što sada govorim i samome meni djetinjasto zvuči, ali pišem na taj način da bi što je više moguće pojednostavio svjetsku politiku u to doba i pribižio je polupismenom čitatelju.

O komunizmu....

Nakon što sam proveo više od dva mjeseca svakodnevno čitajući i istraživajući tematiku staljinističkih logora u djelima autora iz Hrvatske (u vrijeme pisanja Titove Jugoslavije) Karla Štajnera i Juliusa Baranovskoga te njihovog prethodnika iz Rusije (tadašnjeg SSSR-a) Aleksandra Solženjicina našao sam se pred golemim problemom. Ono što je počelo kao ideja uspoređivanja domaćih književnih djela sa stranim postepeno se počelo pretvarati u klasičnu priču o dobru i zlu.Današnje generacije znaju premalo o tom dobu. A koje je to doba uopće? Jedno ime ostalo je svima u sjećanju. Drug Staljin zvan Koba. Kad god se postavi pitanje o tom vremenu kao da su on i njegov čuveni šef represivnog sustava Berija jedini odgovorni za največi zločin u povjesti ljudskog roda. Prije njih sve je bilo dobro. Poslije njih sve je ponovo počelo da se normalizira. Kad bi bar tako jednostavna bila istina. Onda i teret koji u sebi nosim nakon što sam samo malo kroz papir dotaknuo taj dio povjesti ne bi bio tako težak i tako trajan. A sada malo statistike. Prema proračunima profesora statistike ruskog emigranta N.A.Kurganova, od 1917. do 1959. godine, bez ratnih gubitaka, isključivo od terorističkog uništavanja, ugušivanja, gladi, povećane smrtonosnosti u logorima , uključujući i deficit od smanjenog nataliteta život je izgubilo po sovjetskim zatvorima i logorima i drugim institucijama ŠEZDESET I ŠEST MILIJUNA I SEDAMSTO TISUĆA LJUDI. 66,7OO OOO Ovaj podatak iznio je Aleksandar Solženjicin u svom djelu «Arhipelag Gulag». Podnaslov njegovog djela je «pokušaj književnog istraživanja». Makar je u pitanju dobitnik Nobelove nagrade i jedan od najvećih mislioca dvadesetog stoljeća koji je čitav svoj kasniji slobodni život nakon puštanja iz logora posvetio istraživanju istih logora kao i sustava koji ih je stvorio podnaslov «pokušaj književnog istraživanja» najbolje opisuje tu njegovu knjigu. Niti jedan čovjek ne može obuhvatiti sve te milijune nevinih sudbina i posvetiti im makar pa i samo jednu crticu u svojem djelu. Ali taj genije koji je u logoru privremeno pisao pa napamet učio vlastite tekstove ( bilo je zabranjeno pisati i da mu je nađen materijal bio bi uništen a on najvjerojatnije ubijen) uspio je okusiti to razdoblje i upamtiti ga te zapisati toliko detaljno, snažno i duboko da zbog njega najviše svijet danas može imati određenu ideju o tome šta se tamo uistinu zbivalo. Ipak ovaj moj skromni rad neće biti samo o Aleksandru Solženjicinu i njegovim djelima već se dosta baviti i autorima iz Hrvatske Karlu Štajneru i Juliusu Baranovskom te razlikama te sličnostima sudbina ali i književnosti spomenutih. Svaki od njih ima svoju priču. Štajner i Baranovski su bili uhapšeni 1936 odnosno 1937. godine dok je Solženjicin uhapšen krajem rata na fronti u činu kapetana sovjetske armije. Kulturološki ali i po karakteru dosta su različiti. Solženjicin je bio profesor filozofije i čitav svoj život usmjeravao duhovnom istraživanju te književnosti dok su Štajner i Baranovsni u osnovi bili klasični komunisti toga vremena. Baranovski je čitavo svoje djetinstvo proveo u bijedi i patnji. To ga je sve ojačalo i očvrsnulo te na neki način pripremilo za ono što ga je čekalo u zatvoru i logoru. Stajner je zanimljiv čovjek. Jugoslavenski komunist po rođenju i narodnosti austrijanac. S takvim pedigreom NKVD-u nije bilo teško izmisliti priču da je špijun. Znali su da je nevin kao i za sve ostale ali im je njegovo prezime i porijeklo bilo dodatni argument u optužbama da je dio njemačke urote u sovjetskom savezu. Solženjicin je u svom djelu napravio i kategorizaciju političkih zatvorenika u arhipelag Gulagu( tako on naziva zemlju sastavljenu od sustava logora i zatvora u SSSR-u koja je većinu svog vremena imala konstanto 12 milujuna nedobrovoljnih stanovnika osuđenih na smrt i propast. Ona ne postoji niti na jednoj karti ali je stvarna.) . Ako bi ih morao staviti u određenu kategoriju onda bi oni spadali u takozvane pravovjerne. To su ljudi koji su makar im ih je sovjetska vlast strpala bez suda i pravog razloga na robiju i prislilni rad, dovela u stanje duhovne i fizičke propasti ostaju dosljedni u svojem komunističkom opredjeljenju. Za njih postoji samo ta famozna 1936-1937 godina kada je čitava lavina komunističkih rukovodioca te viših i nižih članova partije zavšila po zatvorima i logorima. Tada već u potpunosti ekspeditan NKVD-ov sustav konstruiranja optužbe i kažnjavanja dodijeljivao je istima papire s odlukom famoznog suda po imenu «OSO» (NKVD-ov tročlani sud koji optuženik nikad ne bi ni vidio već bi mu njegovu odluku u ruke samo turnuo službenik ili islijednik NKVD-a) Većina pohapšenih u tom razdoblju dobila je kazne od po deset godina koje su kasnije preinačene u 25! Nisam se prilikom istraživanja susreo u knjigama sa slučajevima da je bilo tko odslužio kaznu na jednom mjestu. U pitanju su bili tokovi kako Solženjicin naziva kanalizacije ljudske mase ( da bi pojasnio odnos vlasti prema tim ljudima) u svim smjerovima prema potrebama države. No da se vratim na te «pravovjerne». Njihova vizija sovjetskog saveza bila je idealistična. Jedino je Štajner imao primjedbe na ekonomsko stanje u zemlji i neke s humanog aspekta manje bitne detalje. Ali do trenutka kada se represivni sustav počeo baviti njima bili su uvijereni u zakonitost i čak pravednost istog. Čak i kada sa mreža oko njih počela vidljivo plesti nisu pobjegli glavom bez obzira već su vjerovali u rješenje problema unutar sovjetskih institucija. Bili su slijepi kao i svi ostali na događaje oko sebe. A kada uostalom počinju ti događaji? Marks i Lenjin učili su da je stari buržoaski aparat prinude protrebno srušiti a na njegovo mjesto odmah stvoriti novi. A u aparat prinude ulaze odmah : armija (početkom 1918 godine stvorena je Crvena armija) , policija (obnovljena čak i prije armije) sud (od 24 novembra 1917) i zatvor. Jer zašto bi se , uspostavljajući diktaturu , moralo čekati sa stvaranjem zatvora novog tipa. Lenjin već 1917 godine polako pokazuje novi put. U decembru 1917. godine on predlaže sljedeće kazne: konfiskaciju cjelokupne imovine, stavljanje u zatvor, upućivanja na front i prisilne radove za sve koji se ogluše o novu disciplinu. Iz toga proizlazi da je vodeća ideja koncentracionih logora – prisilni rad bila istaknuta odmah nakon Oktobarske revolucije. Vladimir Iljič Lenjin je još tada izračunao da je «uništenje eksploatorske manjine od strane većine dojučerašnjih najamnih robova relativno lagan, jednostavan i prirodan posao koji će čovječanstvo mnogo jeftinije stajati nego ranije uništavanje većine od strane manjine.» Samo za njega tu nastaje problem. Prva sovjetska vlada je koalicijska vlada i dio narodnih komesarijata mora se ustupiti «lijevim eserima». Na Lenjinovu žalost među tim resorima našao se i Narodni komesarijat pravosuđa. Pod vodstvom lijevih esera kazne su bile blaže a princip prisilnog rada se skoro uopće niti ne koristi. U veljači 1918. godine predsjednik Sovjeta narodnih komesara , drug Lenjin , traži de se broj zatvora poveća i pooštre mjere kaznenog gonjenja.Tu daje i konkretne upute. Za mito se naprimjer ne smije dati manje od 10 godina zatvora, a nakon toga 10 godina prisilnog rada. Znači dvadeset godina! Događaj bitan koliko i sama oktobarska revolucija bio je «ugušivanja pobune lijevih esera ali i sve ostale opozicije u zemlji anarhista, socijaldemokrata i narodnih socijalista koji su izbačeni sa svih funkcija i nekoliko mjeseci prije esera». Novu vlast u potputpunosti preuzimaju boljševici ali se ona i dalje već po tradiciji naziva sovjetskom. Jedino nakon tih povjesnih događaja moglo se početi sa preuzimanjem stare carske kaznene mašine. To je ujedno i početak stvaranja države mučenih unutar države slijepih i uplašenih. Nakon što su prvi logori napunjeni ostacima opozicije, carske vojske, plemstva prešlo se na intelektualce, razne stručnjake, inženjere i crkvu.U ono vrijeme vlasti su mnogo voljele da konclogore osnivaju u bivšim manastirima. Zgrade su bile puste a monahe koji ionako nisu bili od komunista smatrani za ljude neka se gube. Manastiri su bili solidno građeni , a svuda okolo imali su debele zidove. Do te 1937.godine komunizam u SSSR-u je znači već imao tradiciju koncentracionih logora koji su se prvo gradili a tek onda punili. Popis nepodobnih rastao je iz godine u godine. U tim počecima ponajviše je stradalo seosko stanovinštvo. Velik dio nije mogao prihvatiti prisilno stvaranje kolhoza i uništavanje njihovog višestoljetnog privatnog vlasništva te su zbog toga često pružali otpor vlasti. O ovome svemu sada govorim da bio objasnio sljedeću tezu. U sovjetskom savezu nije postojala javnost. Jedine službene informacije dolazile su iz režimskih novina (Pravda) i iz radija iz kojih su se orili neprestani Staljinovi govori i beskonačna pisma. Dosta ljudi s podsmijehom je reagiralo na takve gluposti te su bili prokazivani od strane svojih kolega ili susjeda NKVD-u koji bi ih osudio i zapečatio im sudbinu. Julius Baranovski u to je vrijeme živio u gradu Kaljinjinu. Obavljao je dosta visoke dužnosti okrugu. Inače on svoje obrazovanje je većinom stekao u SSSR-u jer prije toga nije imao mogućnost školovanja. Rođen u ukrajinskoj obitelji u Bosni za vrijeme Austro-ugarske našao se u sredini punoj predrasuda. Svatko je mrzio svakog zbog nacionalnosti ili pripadništva određenoj klasi a sve to pratilo je i nepodnošljiva bijeda i siromaštvo. Put ga je odveo u Hrvatsku konkretnije , u Slavoniju. Glad ga je tamo još kao dječaka potjerala. Slavonija je u to vrijeme bila bogata zemlja i nije bilo previše gladi. Prihvatila ga je jedna manja obitelj koja se bavila obrtom. Izučio je zanat te većinom radio sa kožom i cipelama. Na kraju dana opet ne bi imao ništa. Bio je dio izrabljivane mase radnika. Iz toga je jasno i prirodno da su njegova razmišljanja postala bliska komunističkim. Postao je komunist duhom a nešto kasnije i član partije. Glasio je kao dobar organizator. Preselivši se u Zagreb počeo je da sudjeluje u raznim akcijama. U to vrijeme dvadesetih godina prošlog stoljeća čitav niz stranaka, organizacija i pojedinaca kao i većina naroda uostalom bio je nezadovoljan vlašću kralja i represijom žandara u Kraljevini Jugoslaviji. Tako je na Svisvete 1925. godine bio jedan od aktivista koji su dobili zadatak da što veći broj aktivista dovede na Mirogoj i uključi u radničke demonstracije koje su se iz pravca groblja kretale prema središtu grada. Kada je uzbuđenje bilo na vrhuncu poveo je grupu vojnika na grob Alije Alijagića. (tadašnjeg junaka otpora ubijenog od strane vlasti) Tek su počeli sakupljati razbacano cvijeće i uređivati grob, kad dotrči policijska straža. Odbili su je. Bili su brojniji i odlučniji. Baranovski sa ponosom piše o svojim danima kao mladi komunistički aktivist. U osnovi je bio dosta samouk čovjek. Put ga je kasnije odveo u Beč. Po uputama iz Zagreba tamo se javio u Balkanski komitet. Krajnji cilj bio mu je Sovjetski Savez. Napustio je Beč i otišao rodbini u Bučac (danas Ukrajina). Nije se ni uspio snaći kad je već dobio poziv da se javi u žandarmeriju radi odsluženja vojnog roka. Zaprepastio se! Kakav vojni rok? Pa on nije poljski državljanin. Ali naime, Bučac je spadao u područje Zapadne Ukrajine koji je pripadao Austro-Ugarskoj. Iako se rodio u Bosni, njega su po njegovim precima evidentirali u Bučacu, koji je poslije prvog svjetskog rata pripao Poljskoj. Od Bučaca do sovjetske granice nije bilo daleko. Nekih dvadesetak kilometara. No teren je bio težak a Baranovski već pod nadzorom poljske žandarmerije. Čim je stupio nogom na sovjetsku zemlju bio je uhapšen te uveden u njihov sustav. Bila je 1926.godina. Zima. Dospio je u zatvor a da nije znao zašto.Tu Baranovski prvi puta sreće političke zatvorenike Sovjetskog Saveza. Osim Poljaka bilo je tu i Mađara , Ukrajinaca, čak i jedan Grk. Dani su mu prolazili u dosadi. Izgubio je pojam o vremenu. Nitko ga nije zvao , niti se zanimao za njegovu sudbinu. Zatvorenici s kojima se sprijateljio učili su ga ruski. Mučila su ga razna razmišljanja. Tko je on? Što će biti s njim? Najviše ga je opterećivalo to što nije znao jezik. Kad bi ga znao onda bi mogao objasniti sovjetskim oficirima što je sve radio u Jugoslaviji i kako bi mogao biti koristan a eto tu leži s ovim nesretnicima. Smatrao je da nije zaslužio takav tretman: «Radnik sam i član Komunisičke partije Jugoslavije» U daljnjem tekstu Baranovski opisuje tadašnji zatvorski režim u Sovjetskom Savezu kao blagi: «Živjelo se u tom zatvoru , zapravo prilično podnošljivo. Dobivali smo šesto grama kruha dnevno, a toplu hranu tri puta na dan. Jutro bi počelo s pola litre slatke crne kave. U podne juha i jedno jelo , navečer također jedno jelo. Hrana je bila dosta dobro pripremljena i masna. Često je bilo i mesa. Zatvorski režim bio je, prema onome koji ću kasnije iskusiti blag. Mogli smo po volji ležati , sjediti , razgovarati , čak i pjevati. Sovjetski su zatvori u to vrijeme imali ulogu domova za preodgajanje.» Njegov opis tadašnjeg kaznenog sustava SSSR-a bio je nažalost krivi. Već tada uništavalo se i teroriziralo ljude. Prisilni rad bio je već tradicija. A samo nekoliko godina kasnije zatvorenici i logoraši postaju baza ekonomskog plana partije. Prva masovna upotreba bila je gradnja Bjelomorskog kanala. Cilj izgradnje bio je povezati Baltičko more sa Bijelim morem. Staljina je u to vrijeme nije nosio plemeniti poriv takmičenja sa Petrom Velikim, koji je tom rutom svoje brodove vukao kopnom i sa carom Pavlom , pod čijom se vladavinom i pojavila prva zamisao izgradnje kanala. Teško da je o tome išta znao a najvjerojatnije ga nije niti interesiralo. Njemu je jednostavno bilo potrebno neko veliko gradilište koje bi pojelo i progutalo mnogo radnih ruku i mnogo ljudskih života. Takav način uništavanja i ubijanja , bio je produktivan kao i gasna komora no što je bilo bitnije i jeftniji. A sjajno je bilo i to što je proizvod rada tih jadnika ostavljao veliki spomenik njegovom carevanju, nešto kao faraonska piramida. Taj konkretan projekt (izgradnja Bijelomorskog kanala) odnio je preko tristo tisuća ljudskih života. Rijetki su preživjeli dvogodišnju izgradnju kanala dugog 227 kilometara. Kako su umirali robovi su tako isto bili stalno zamjenjivani novima. U svakom trenutku na izgradnji je radilo 100 000 nesretnika. Većina je svoje kosti ostavila tamo. Panamski kanal , u dužini od 80 kilometara građen je 28 godina! Sueski u dužini od 160 kilometara 10 godina! Taj kanal bio je toliko važan Staljinu i partiji da nisu u njega uložili niti jednu kopjevku! Čitavo upravljanje projektom dato je državnoj političkoj upravi. Nisu nabavljeni nikakvi strojevi. Sve se moralo improvizirati. Za izgradnju se koristila tehnologija stara nekoliko tisuća godina. Sve se to događa od rujna 1931 do travnja 1933 godine. Ovaj primjer navodim isključivo da bi objasnio zabludu Juliusa Baranovskog. Patnja, užasi, progoni, mučenja i uvođenje robovlasničkog sustava u moderno vrijeme počinje mnogo ranije nego 1937. godine. Postavlja se pitanje? Otkuda tolika snaga u mržnji tadašnje vlasti prema ljudskom rodu? Kako se uopće moglo dogoditi da takvi ljudi preuzmu vlast bilo gdje pa čak i u Rusiji. Svoje ponašanje oni su opravdavali klasnom borbom. Pravdom. Tvrdili su da su sovjetski narodi stotinama godina trpili terom od buržoazije carske Rusije. A kakva je bila ta «Carska Rusija». Solženjicin to vrlo dobro objašnjava u svojem djelu. «Carska Rusija» po njemu je bila diktatura cara i njegovog sustava nad narodom no čini se da je vlast u to doba bila puno normalnija i humanija nego poslije revolucije. Hapsilo se revolucionare , razne ljevičare i anarhiste ali malo koji je bio ubijen ili streljan pa čak i kada su jasno i otvoreno napadali cara i vladajuću strukturu svim sredstvima. Kazne su bile blage, a liberalni sustav zatvora bio je idealan za upoznavanje raznih sumnjivih tipova, revolucionara, kriminalaca... Svi oni imali su slobodu organiziranja a često čak i tiskanja svojih materijala unutar zatvora! Istina je da je Carska Rusija danas je to jasno svjetli dio njihove povjesti, propala zbog nedovoljne čvrstine i odlučnosti u borbi sa sada to mogu otvoreno reći kriminalnim zločinačkim smećem koje se svojom surovošću i okrutnošću izborilo za vlast. Bilo je tu i idealista, pripadnika raznih političkih opredjeljenja, iskrenih revolucionara ali oni su do kraja 1918. bili ili ubijeni ili progonjeni i uništeni. Jedan Lav Trocki nije za mene nikakav junak. Na njegovoj duši isto je mnogo žrtava. Sukob njega i Staljina nije bio na humanističkom planu već nadmetanje dva vlastodršca. Sve to Aleksandar Solženjicin detaljno analizira i objašnjava te potkrepljuje konkretnim primjerima.Kada smo elaborirali tezu da nije Staljin jedini krivac za sve postavlja se sljedeće pitanje. Taj golemi represivni aparat: NKVD, tužioci, suci, službenici, isljednici,politički komesari, oficiri i razni drugi mučitelji. Tko su bili ti ljudi? Tko je od njih odgovarao za zločin? Odgovor je nitko. Bar ne za zločine. Česti su slučajevi da bi se mučitelji sami našli u ulozi mučenika ali ne zbog svojih nedjela već zbog nekih frakcijskih borbi i čistki unutar partije. A kakvi su onda bili? Sva njihova okrutnost i hladnoća pretvorili bi se u plač i strah. Kako je ljudski duh promjenjiv? Dok gaziš druge mirno spavaš a kad tvoja vlastita sudbina postaje tragična povlačis se u sebe tuguješ i moliš? Bijedni čovječe! Poznat je slučaj Staljinovog bivšeg šefa NKVD-a Jagode. Taj monstrum izvšavao je bez pogovora sve bizarne i zločinačke ideje te planove svoga gospodara, no kad mu je ovaj rekao da ubije svoj kućnog prijatelja tadašnjeg ostarjelog proleterskog književnika Maksima Gorkog, Jagoda je odugovlačio sa izvršenjem te je ubrzo sam završio iza rešetaka i bio ubijen. A tko je uopće taj Maksim Gorki? Samouki književnik koji je u svojim djelima veličao prisilni rad političkih zatvorenika. Ujedno se osjećao najbolje u društvu kriminalaca. Oni su još po Lenjinovim razmišljanjima bili svjetli dio sovjetskog narodnog korpusa. Takozvani socijalno bliski! Uostalom oni su shvatili bit Komunizma: Nema privatne imovine! Maksim Gorki u jednom od svojih govora pred kriminalcima-zatvorenicima kaže: «Samo jedan kapitalist je veći lopov i više krade nego svi vi zajedno». U razdraganom mnoštvu mora da je i koja suza potekla za takav iskreni i srčani istup bivšeg džepara a tada već zemljoposjednika i vlasnika vile koji je kasniji period svoga života proveo u obilju i blagostanju uz društvo mlade žene agentice Nkvd-a. Užas! Kakvi ljudi! Kakvi mislioci! Kakvi književnici. Postoji još mnogo činjenica i priča vezanih uz njega. Spomenuo sam ga između ostalog da objasnim i sljedeće. Uloga umjetnika a pogotovo pisca u jednom totalitarnom društvu mora biti ta da govori i širi istinu. Ako on svjesno piše i djeluje te širi laži a skriva istinu za svoju vlastitu korist, njegova djela za mene nemaju nikakvu vrijednost. Njegovo stilsko izražavanje i opisivanje može biti na najvišem nivou no ono je u službi zla. Umjetnik mora u prvom redu biti humanist. A to Gorki je to bio samo prema onima koji su mu bili «socijalno bliski». Nova Sovjetska Država tako postaje ujedno savez kriminalaca i zločinaca na vlasti sa onima u zatvoru ali i na slobodi sa ciljem i uništenjem svih «socijalno opasnih elemenata u zemlji». A taj popis je dug i relativan. On ne slijedi logiku niti ima svoj red. On je relativan kao što je relativna i krivnja optuženih. Lenjinove misli išle su tim tokom a kasnije je sve postala i praksa. Krivnja je relativna. Ti možda nisi kriv za ono što te optužujemo ali kriv si zato što si ukrajinac. Kriv si zato što si sveučilišni profesor. Kriv si zato što si inženjer i ne izvšavaš planove proletera. Kriv si jer vjeruješ u boga. Kriv si jer si ugasio radio kad je drug Staljin govorio. Kriv si jer si branio dom od kriminalaca koji su ti upali u kuću. Od socijalnom bliskih! Kriv si jer si strani državljanin znači špijun. Kriv si jer ti se otac borio na krivoj strani. Kriv si jer si poznavao krive ljudi. Kriv si jer si pozdravio nekog na ulici. Kriva si jer si pisala bilješku na novinama sa Staljinovom slikom. Evo ti za to 10 godina! Evo ti pet! Evo ti 25! Uzmi si papir , sve ti tu piše! Ma za šta sam kriv? Tko? Ja? Krivi ste po legendarnom 58. članku kaznenog zakona. Više od pola logora i zatvora u to doba bili su uhapšeni na osnovu tog zakona. Toliko brzo su se donosile presude odnosno instant odluke o zatvaranju da su uvedene i kratice: ASA-antisovjetska agitacija NPGG-ilegalni prelazak državne granice KRD-kontrarevolucionarna djelatnost KRTD- Kontrarevolucionarna trockistička djelatnost- još gore! PŠ- sumnja da postoji špijunaža (dosta je i sumnja, kakvo dokazivanje tko ima vremena za to!) SVPŠ- poznanstva koja mogu navesti na sumnju da postoji špijunaža KRM- kontrarevolucionarno mišljenje, veoma opasno SOE-socijalno opasni element SVE-socijalno štetni element PD-prestupnička djelatnost Ako nastavim u ovom stilu imam dojam da ću obuhvati preveliku materiju stoga ću se u nastavku ovog rada orijentirati na sljedeća dva pitanja. Kako su intelektualci uspijavali sačuvati slobodu duha i moral u logoru? Ili bolje pitanje da li su to uspijeli? Također bi se htio i napraviti kvalitativnu analizu djela Štajnera i Baranovskog pomoću varijabli istraživanja radi dokazivanja ili obaranja postavljene hipoteze. A hipoteza je sljedeća. Štajner, Baranovski i Solženjicin su svaki na svoj način sudjelovali u sovjetskom društvu. Nepravedno bi bilo od mene kada bi tvrdio da je Solženjicin bio pametniji , svjesni i prosvjećeniji glede situacije u zemlji. Ali moja tvrdnja je ta da kad se jednom našao u sustavu uspio je mnogo bolje i dublje shvatiti čitav taj dio povjesti. Naučio je na osnovi vlastitog iskustva što komunizam u osnovi jest. Često smo svjedoci izjava da je komunizam u teoriji plemenita ideja koja se u praksi loše provela. Ali i sama teorija bila je zločinačka. Već Marks spominje prisilni rad, ukidanje privatne imovine, uništenje buržoazije... O kakvoj mi plemenitosti i pravdi tu govorimo. Govorimo o ideji koja je dobro shvaćena a kasnije samo unaprijeđena i modernizirana te prilagođena novom dobu. A što su shvatili Štajner i Baranovski? Dosta toga ali su ostali zadrti komunisti. To je ono strašno. Ono što plaši. U svojim djelima isto tako kao i Aleksandar Solženjicin opisuju susrete s raznim političkim zatvorenicima po zatvorima i logorima. Baranovski opisuje i uništavanje seljaka. Prisilno uvođenje kolhoza. Glad. Bijedu. Nepravdu. Ali ne izvlači nikakav konkretan zaključak. Njegovo i Štajnerovo djelo osuda je Staljina ali ne i Lenjina a kamoli Marksa. Ja osobno usudit ću se reći da nema gore ideologije od komunizma. Hitler je bio samo Staljinov učenik što se tiče zločina. Postoje brojni primjeri slučajeva ljudi koji su nakon suđenja u nacističkoj Njemačkoj bili oslobođeni i pušteni. Kao junake komunizma put bi ih odveo u Moskvu gdje bi bili zatvarani i ubijani jer ih se kao sposobne smatralo opasnima za vrh partije. (npr. Bugarin Dmitrov). Staljin je također bio prvi koji je svoje vlastite vojnike davao streljati ako bi pali u zarobljeništvo čak i teško ranjeni. Takve ljude kroz povjest uvijek se slavilo kao junake. Njihove muke u zarobljeništvu i hrabrost iskazana tokom njega bile su poznate svima i uvijek bi se te vojnike tretiralo s poštovanjem i zasluženo nagrađivalo. Staljin, u osnovi sadist , zločinac i psihopat tako je prvih 5000 oslobođenih vojnika i oficira Crvene Armije zarobljenih u ratu s Finskom prvo dočekao raširenih ruku, zatim dao nalog da ih se na prevaru sve raspodijeli po zemlji i ubije. Mučki kao i uvijek. Sve pod velom tajni i konspiracije. Nitko ne zna za zločine. Nitko ne zna za milijune žrtava. Svi se prave blesavi. Ma to su ovaj Staljin i Berija. Ma oni su to! I onaj Jagoda ranije! A i trebalo je očistiti zemlju. A kasnije je i rat bio. Vidi se veza sa nacističkom Njemačkom. Samo ni Hitler nije u toj mjeri uništavao vlastiti narod. A da uništi ostale nije imao dovoljno vremena. Šta se danas o tome zna? Nakon smrti Staljina odnosi s tadašnjom SFRJ ponovo su se popravili. Opet smo bili braća. Mora da se tamo nešto promijenilo? Nažalost nije.Nitko nije suđen. Nitko nije odgovarao. Vukovi su se samo malo pritajili, malo olabavili omču. Do 1966 godine u Zapadnoj Njemačkoj je osuđeno preko 80 000 nacističkih zločinaca! A koliko je ljudi odgovaralo za komunističke zločine u SSSR-u? Nitko. Glavno da smo mi bili ponovo braća. Doći će jednog dana vrijeme da Hrvatska raščisti svoj dio komunističke povjesti za kojim se sada zbog neznanja ljudi javlja nostalgija. No o tome drugom prilikom. Evo šta sam Baranovski na kraju svega piše o sebi i svom stradanju. U tome se i vidi njegovo neshvaćanje biti svog tog užasa. «Godine 1926 Centralni komitet komunističke partije Jugoslavije uputio me iz Zagreba na školovanje u SSSR. Kad su mi u Poljskoj oduzeli pasoš i kad sam morao pobjeći u Rusiju, bio sam u SSSR-u prvi puta uhapšen i osuđen zbog ilegalnog prelaska granice. Dok su mi stigli dokumenti , već sam bio prosjedio u zatvoru i progonstvu gotovo tri godine. Priznato mi je tada članstvo u Komunističkoj partiji Jugoslavije i primljen sam u Sovjetsku Komunističku Partiju. Završio sam i Rabfak , tipičnu radničku gimnaziju. Radio sam na više mjesta pa i u Oblasnom izvršnom sovjetu u Voronježu od 1931 do 1935 godine bio sam student na Šumarskom institutu a uskoro i partijski sekretar tog svojevrsnog fakulteta koji sam s uspijegom završio.Bio sam i na dužnosti partijskog propagandiste , predavao povjest po tvornicama i među našim radnicima koji su tada gradili moskovski metro. Još za vrijeme studenske prakse a i nakon završenog studija, putovao sam u mnoge krajeve ove velike zemlje, a kako sam porijeklom bio Ukrajinac dobio sam i različite odgovorne poslove i dužnosti , osobito aktualne zadatke za kolektivizaciju ruskog sela. Kad je formirana Kalinjinska oblast, upućen sam tamo i uskoro postavljen za načelnika šumarstva i drvne industrije u oblasnom državnom sovjetu. Bio sam član i gradskog partijskog komiteta, predavao sam tada i novi staljinistički ustav. Putovao sam često i u Moskvu i surađivao s nekima od najistaknutijih sovjetskih rukovodilaca toga vremena, a družio sam se i s nekima o kojima će se čuti tek kasnije kao što je Nikita Hruščov. Tada je došla i za mene i za milijune drugih sudbonosna godina 1937. Uhapšen sam pod lažnom optužbom, mučen i suđen bez suda. Idućih dvadeset godina ispaštat ću u zatvorima i logorima i u progonstvu dalekog Sibira , radeći i boreći se i dalje-što nekom može čudno zvučati za jednog logoraša za socijalizam-često na odgovornim dužnostima tehičkog rukovodioca velikih šumskih radova». Upravo zbog toga što njegovo razmišljanje nije izuzetak već gotovo pravilo takav zločinački sustav je i opstao. Ne želim nikoga osuđivati a najmanje nekog tko je proveo dva desetljeća bez slobode u muci i patnji. Zato ću ga pokušati shvatiti. Čitav njegov život bio je jedna velika patnja. Svi putevi vodili su u jednu od najvećih zabluda. Da je socijalizam human. Da u njemu leži spas ljudskog roda. Prestanak nepravdi i nejednakosti. Ono što me muči je potpuni nedostatak samokritičnosti i shvaćanja tog dijela povjesti kod Baranovskog i Štajnera. I ta 1937. godine. Ta prokleta 1937 godina. Za koga sudbonosna. Pa za sve one koji su dotad bez pogovora slušali i izvršavali naloge, a uostalom to su nastavili i kao zatvorenici. I kakvi su onda oni politički zatvorenici? Kakvi revolucionarni? Ne pružaju otpor već čak i u logorima se lome od posla da dokažu da su dio socijalizma, da su lojalni. Ali ljudi, oni izbjegavaju radne dužnosti, kopanje muku i rudnike. Oni su čak i u logoru rukovodioci nadređeni svima onima koji nisu htjeli prihvatiti koji nisu i dalje htjeli pjevati i veselo fućkati kao da je sve sjajno. Iznad njih jedino su kriminalci koji u zatvorima i logorima žive bolje nego na slobodi. Imao ju zasebne barake vlastite žene, pravo da otimaju odjeću i predmete od političkih zatvorenika, pravo jačeg da pljačkaju muče i ubijaju druge. Zato su u ostalom i tu. A koji je odnos države prema njima na slobodi? Kazne su blage a policija u većini slučajeva ne reagira. Ljudi se boje hodati gradskim ulicama noću. Na svakom koraku su kriminalci koji ih pljačkaju i mlate, siluju i ubijaju a zato ih se kažnjava minimalno. Njihova nedjela u zatvorima i logorima su nešto čime se ponose i dobivaju bolji status i radna mjesta od ostalih. Šta Karlo Štajner kaže o svemu? «Onog trenutka kad više nisam bio nadohvat NKVD-a, stao sam se pripremati da ostvarim tu zamisao. Znao sam da će moj zadatak biti veoma težak, ponajviše zato što sam se bojao da će moja knjiga poput toliko drugih ući u popis antisovjetske literatura i da ćese sve što sam doživio mnogima učiniti nevjerojatnim i tendecioznim. Bojao sam se i toga da će moju knjigu zlonamjernici iskoristiti kao oružje protiv socijalizma. Zbog toga sam nastojao dokazati da sve ono što se dogodilo u Sovjetskom Savezu nije posljedica socijalizma, već izdaje socijalističke ideje , kontrarevolucionarnog prevrata. To dokazuje i likvidiranje stare partijske garde između 1936. i 1937.» Pa dobro tko je tu lud? Zar ukrajinski nacionalisti, tatari,vjernici, eseri, intelektualci, seljaci, vojnici carske vojske, anarhisti i svi drugi mučenici prije 1936 i 1937 nisu ljudi? Zar uništavanje ljudskih života i gradnja te otvaranje koncentracionih logora odmah nakon 1918. nije izdaja te genijalne socijalističke teorije.A kada je ona u uopće i gdje bila pravedna? U kojem periodu? Odgovor je nikada. Od samog početka uništavalo se ljude, ali danas se sve to zaboravlja. A za Štajnera i Baranovskog onaj tko nije član partije očito je nebitan kao i njegov život. Dok pišem sve ovo muči me mnogo toga. Komunističko društvo toga doba bilo je društvo lišeno normalnog duha, vjere u boga i u čovjeka. Sve to održavao je kolektivni strah. Čovjek je biće koje griješi, čini zločine laže i pljačka. Sposoban je za najgore stvari. Kroz povjest brojni su primjeri zločina počinjinih u ime boga. Crkva je imala svoja razdoblja kada je progonila ljude zbog različih razmišljanja.... Sve se to odvijalo u puno manjem obujmu i u mnogo zaostalije doba nego ovo o čemu govorim. Komunizam je stvorio bezbožno društvo sa «Sotonom» Staljinom na čelu. Crkve su postale zatvori. Vjernike se preziralo i proganjalo, stvorilo se plodno tlo za najveći zločin u povjesti čovječanstva. A grijeh, krivnja, zločin, pokajanje. Ma sve je to postalo relativno. Ubijen je čovjek. Tko su izvšioci tih naloga? Kakve su to životinje? Pa to su obični ljudi. Kao vi i kao ja. Odabrali su život služenja plavoj ustanovi, život kako Solženjicin kaže «lišen više sfere postojanja» no zato su kako on tvrdi punije i češće uživali u nižoj sferi i bijednim zavidnim emocijama seksa , iživljavanja , prežderavanja, pljačke. To su bili tipične sluge tog sustava. Ljudi bez vjere. Ljudi bez duha. Njihova hrana je strah. Njihova energija i pokretač Mržnja. Ipak ne mogu zbog zatupljenosti i glupe dosljenosti osuđivati Baranovskog i Štajnera. Oni jednostavno su takvi kakvi jesu. Nisu mogli vjerojatno bolji ni biti. Također treba uzeti u obzir da su strani državljani te da nisu imali dobar uvid u situaciju u Sovjetskom Savezu tada dok su obnašali dužnosti te kasnije u logorima ali i nakon njih. Ipak ne mogu shvatiti kako Baranovski bez ikakve samokritičnosti piše o tome da je držao radnicima predavanje o staljinističkom ustavu. Iz svega toga izvlačim sljedeći zaključak. Baranovski je najveći i najdosljedniji staljinist, bez obzira na to što njega osobno nije volio te ga krivi za sve zločine, ostaje činjenica da su njegovi stavovi i uvjerenja nakon svega nepromijenjeni. Problem je što on nije iznimka. Svi ti milijuni nisu pružali gotovo nikakav otpor ni prilikom hapšenja a niti kasnije u zatvorima i logorima. Bilo je hrabrih skupina i pojedinaca ali njihove plemeniti i odvažni pokušaji nisu bili dovoljni da pokrenu lavinu događaja koja bi dovela do promjena. Situaciju su dodatno otežavali i kriminalci u logorima, vjerni saveznici sustava kojima je bilo dozvoljeno čak i vrijeđanje istog. Bez njih se jednostavno nije moglo dovoljno brzo uništavati zatvorenike i držati narod u strahu te im se zbog toga sve toleriralo. Postavlja se pitanje što čovjek može učiniti kad se nađe u raljama tog monstruoznog staljinizma? Najbolji primjer dali su hrabri ljudi. Evo jedne kratke priče o jednom od njih. Ana Petrovna Skripnikova – kći običnog radnika iz Majkopa, rodila se 1896. godine. Obrazovala se za vrijeme carskog režima te bila učenica Majkopske gimnazije. Anja je vrlo rano počela je da razmišlja. Već u trećem razredu čitala je Dostojevskog. Za najviši primjer i uzor uzima za sebe raskolnika. Usvaja već tada pravilo: bolje umrijeti nego dozvoliti da ti netko slomi duh. Godine 1917 otputovala je u Moskvu i upisala se na visoki djevojački tečaj Čaplifina, odjel za filozofiju i psihologiju. Do oktobarskog prevrata dobijala je stipendiju Državne dume. Ovaj odjel pripremao je gimnazijske profesore logike i psihologije. Krajem 1918. godine morala je ostaviti Moskvu i zbog velike gladi otići nazad roditeljima. U Majkopu se u međuvremenu osnovao Univerzitet narodnog obrazovanja a Anja je postala asistentica profesora logike, psihologije i filozofije. Imala je uspjeha kod studenata.U to vrijeme stara garda i bjelogardijci su u Majkopu živili svoje posljednje dane. Jedan srednjovječni general te uništene vojske molio ju je i uvjeravao da pobjegne s njim iz grada. Nije htjela pobjeći. Jedan od kolega tih ju je dana pozdravio sa: Živjela Crvena Armija! Ona je samo hladno promrmljala: Nipošto. Kada su je kolege pitale za razlog njene reakcije prorekla je: Ubijanja će biti sve više i više. Za nekoliko dana u Majkop su ušli komunisti. Crveni! Ubrzo su organizirali večer takozvane gradske inteligencije. Na scenu prvi izlazi načelnik specijalnog odjeljenja crvene armije. U njegovom govoru najbolje se vidi odnos komunista prema kulturi vlastitog naroda: Trula inteligencijo! Šta je! Sjedite na dvije stolice! Čekali ste da vas ja pozovem! A zašto niste sami došli. Gubeći se sve više u bezumnom ludilu i ljutnji iz futrole je izvukao pištolj i tresući njime vikao: «I sva je vaša kultura trula! Mi ćemo je svu uništiti i stvoriti novu! I vas ćemo sve tko kog bude smetao-ukloniti! Nakon toga je pozvao: Ko želi da govori? Makar je pljesak nakon ovakvog govora bio obvezan ljudi u to vrijeme još nisu bili navikli na to. Jednostavno je nastao muk u dvorani. Načelnik inače po imenu Losev nije očekivao da će se itko usuditi istupiti. No mlada Anja se javila te se popela na podijum. Onda se obratila okupljenima ovako: «Saslušali smo vašu riječ neznalice. Vi ste nas ovdje pozvali , ali nije bilo najavljeno da će to biti- na pogreb velike ruske kulture! Očekivali smo da vidimo ambasadora kulture , a našli grobara kulture. Bolje je bilo da ste nas psovali nego ono što ste danas rekli! Da li mi treba da razumijemo da vi govorite u ime sovjetske vlasti ? -Da! Još uvijek ponosno i bezobrazno odgovorio je u tom trenutku pomalo zbunjeni Losev -Onda , ako sovjetska vlast bude za svoje predstavnike imala bandite kao što ste vi-ona će propasti! Nakon što je Anja završila čitava dvorana joj je gromoglasno zapljeskala. U to doba strah još nije bio toliko velik , jak, paralizirajući. U gužvi su joj ljudi prilazili i čestitali ali i ujedno upozoravali: «Vi ćete stradati , vas će sada uhapsiti. Ali ipak vam hvala, velika hvala!» U kući su je čekali Čekisti (prethodnica kasnijeg NKVD-a) Rugali su joj se kako može tako siromašno živjeti a opet biti na strani buržoazije. Čitav tjedan provela je u iščekivanju izvršenja smrtne kazne. U velikom uzbuđenju i ekstazi. To je onaj osjećaj koji se čini kao nagrada, kao spas. Osjećala je da je napravila podvig. Tada još nije znala da je inteligencija grada uputila peticiju za njeno pomilovanje. Nekoliko godina kasnije to ne bi pomoglo a teško da bi se itko i odvažio da sudjeluje u nekoj takvoj aktivnosti. Javnost u SSSR-u kasnije je jednostavno prestala postojati. Ipak pustili su je. Bila je ipak kćer proletera. Da je bila kćer doktora ili profesora nikada joj ne bi takvo što oprostili. Godine 1922. počinje njen put po zatvorima.Prvo je zatvaraju na osam mjeseci – zbog poznanstva sa sumnjivim licem. U zatvoru u Krasnodaru u kojem je odrađivala kaznu vladala je epidemija tifusa i tjeskoba. Davalo se 50 grama kruha po ženi i to od zamjene za brašno. Na njene oći umrlo je dijete njene susjede i Ana se tada zaklela da nikad neće roditi dijete u takvom Socijalizmu. Zavjet je održala. Život je provela bez familije , a njena sudbina i nepopustljivost u stavovima uvijek su je iznova vračali u zatvor. Godine 1927. zbog sudjelovanja u učiteljsko – radničkom muzičkom društvu , osuđenom na uništenje kao moguće gnijezdo slobodne misli, Ana je četvrti put uhapšena. Dobila je pet godina i izdržala ih na Solovkama i na Bjelomorskom kanalu. Od 1932, dugo je nisu dirali, a i ona je izgleda, življela pažljivije. Od 1948. godine počeli su je ipak otpuštati s posla. U 1950, Psihološki fakultet joj je sratio već prihvaćenu disertaciju (Psihološka koncepcija Dobroljubova) na osnovu toga što joj je 1927. suđeno po legendarnom članku 58! U to vrijeme delegat centralnog GB (službe državne bezbednosti predložio joj je da surađuje , te da će dobiti posao i odobrenje za odbranu disertacije. Ona je naravno ponosno odbila. Tada su joj vrlo vješto konstruirali optužbu da je jedanejst godina ranije znači 1941, govorila: -da smo za rat loše pripremljeni -da njemačke armije stoje na našoj granici a mi im žito tjeramo. (A zar to sve uostalom nije bila istina?). Ovoga puta dobila je deset godina i našla se u specijalnim logorima , najprije u Dubrovlagu u Mordoviji , zatim u Kamišlagu, stanica Suslovo, kamerovska oblast. Osjećajući bezizlaznost svoje situacije nije očajavala. Odlučila je da piše žalbe ni manje ni više nego u Ujedinjene narode!Još za Staljinova života uputila ih je tri. Ona je naravno samo u mislima razgovarala sa UN. Tako joj je bilo lakše u njenoj vječno nemirnoj i nepomirljivoj duši. U svojim pismima napadala je čudovišnu vlast u SSSR-u i molila UN da joj pomogne. Apelirala je i da je se strelja samo da više ne podnosi taj teror. Napadali su je šefovi logora: - Kako se vi usuđujete da pišete u UN? Skripnikova je, kao uvijek , stajala ispršena, moćna veličanstvena: - Ni u Kaznenom zakonu, ni u Zakonu o kaznenom postupku, ni u Ustavu to nije zabranjeno! A vi ne biste smjeli otvarati pisma adresirana osobno članu vlade! - Godine 1956. godine u njenom logoru je radila sovjetska agencija za rasterečivanje logora. Oni su naime i dalje prenapučeni a vlast u to vrijeme više nije bila toliko zainteresirana u uništenje svih nepodobnih. Posao je uostalom obavljen besprijekorno. Jedini zadatak komisije bio je da što brže i u što većem broju pušta zatvorenike. U pitanju je bila skromna procedura u kojoj je zatvorenik trebao da kaže nekoliko pokajničkih riječi, odstoji kratko pokunjene glave i slobodan je. No Ana Skripnikova nije bila od te vrste ljudi. Prema nekoj općoj pravdi kako je mogla prihvatiti oproštaj kad nije bilo krivice? I stoga ona je izjavila pred tom istom komisijom: «Nemojte se vi previše radovati. Prije ili kasnije, svi izvršioci Staljinovog terora, to je neizostavno , odgovarat će pred narodom. Ja ne znam šta ste eto osobno vi, građanine pukovniče, bili, ali ako ste provodili njegov teror i vi ćete sjesti na optuženičku klupu. Članosi komisije poludjeli su od bijesa te joj rekli da vrijeđa Vrhovni sovjt, da joj to neće tek tako proći ta da će kaznu izdržati do posljednjeg dana. I stvarno zbog svojih ideala ona je morala odležati još tri godine. Do 1959 napisala je 80 zahtjeva na sve moguće instance UN-a. Zbog tih pisama prebačena je u zatvor za političku izolaciju u Vladimiru. A ovdje je bilo pravilo: na svakih deset dana primane su predstavke upućene bilo kojoj ustanovi. Za pola godine , ona je uputila odavde 18 zahtjeva na razne adrese, od kojih 12-u OUN. I uspjela je ! Ne da je streljaju što joj je bio očiti cilj većda obnove istragu o njenim djelima iz 1927 i 1952. godine. Na jednom od tadašnjih saslušanja islijednik je skakao busao se u prsa: Svi će izvršioci Staljinovog terora, kako vi ne znam zašto nazivate kult ličnosti, odgovarati, pred narodom , je li? A zašto bih, evo ja na primjer, odgovarao ? Kakvu sam drugu politiku mogao sprovoditi u ono vrijeme? Ja sam Staljinu vjerovao bez pogovora i ništa nisam znao. ( Ovo me malo podsjeća na lik Ilije Čvorovića u briljantnom filmu «Balkanski špijun».) No Ana mu je na to odgovorila : -Ne, ne, neće biti tako! Za svaki zločin se mora odgovarati ! Tko bi inače bio odgovoran za milijune nevinih žrtava? Streljani Berija? A vi biste za to vrijeme gradili političku karijeru. Nakon tog istupa još bi je i zadržali ali 1959. godine bi već bilo pomalo smiješno. U godinama koje su dolazile njen život ispunio se zauzimanjem za razne poznanike, ljude koje je upoznala u zatvorima i logorima. I dalje je jasno bila pod pečatom sudskih gonjenja. Neke od tih nesretnika uspijela je osloboditi, druge rehabilitirati. Branila je i ljude iz svog grada. Gradske se vlasti pomalo boje njenog pisanja u Moskvu a pa joj u nekim stvarima i popuštaju. «Kada bi svi imali bar četvrtinu nepomirljivosti Ane Skripnikove, druga bi bila povjest Rusije» (Aleksandar Solženjicin). Ovo je bio primjer jedne hrabre i nepomirljive, beskompromisne žene no ljudi su takvi. Malo je onih koji su odlučni. Zato diktature i uspijevaju kao političko uređenje u mnogo zemalja na svijetu. Jasno veliki problem je i neznanje. Također ti sustavi vrlo vješto uspijevaju sakriti od većine ljudi stvaran obujam svojeg zločinačkog djelovanja. Svi mediji su pod njihovom kontrolom. Dvostruki obrat- Baranovski i Štajner ipak antisovjetski pisci Makar kao što sam već naveo za razliku od Aleksandra Soženjicina nisu uspijeli razumijeti ili bolje rečeno prihvatiti punu istinu o Sovjetskom Savezu u razdoblju od 1917-1959 Baranovski i Štajner ipak su svojim pisanjem dali golemi doprinos književnosti s tematikom stradanja ljudi u logorima i zatvorima. Ujedno bez obzira htjeli to ili ne pripadaju u grupu antisovjetskih pisaca. «7000 dana u Sibiru» snažno je i sugestivno literarno djelo. Karlo Štajner 1972. godine dobio je nagradu «Ivan Goran Kovačić» koja se dodjeljuje za najbolju knjigu godine. Knjigu 7000 dana u Sibiru pročitalo je do danas vjerojatno oko milijun ljudi. Ali njena zanimljivost ne prestaje ni ovom vremenu. Ona je trajno upozorenje mladim, novim generacija. Te generacije na žalost žive u apsolutnom neznanju makar im je u ovo vrijeme sve dostupno. Izvori informacija su na sve strane, od interneta, televizije, novina. Ali u tom moru svega i svačega čovjek se otuđio i izgubio dodir sa bitnim stvarima. Sa svojom vlastitom dubinom i vlastitim duhom. Tako je nemoguće da bi se išta shvatilo i razumjelo samo površno znati nešto o dobu o kojem ja govorim u ovom svojem radu. Iskustvo jednog Štajnera koji je proveo više od dvadeset godina u logorima i zatvorima može se osjetiti jedino kroz njegovo djelo. On je svjedok tog vremena. Njegov doprinos borbi protiv totalitarizma iskren je i jasan. Na kraju krajeva on je preživio da o tome svemu govori. Da je pružao otpor i odrekao se svojih zadrtih socijalistih uvjerenja najvjerojatnije ne bi doživio da piše o svemu tome. I samom Solženjicinu je jasno da kolektivni otpor čitavog naroda nije bio realan u doba onog mraka. Treba cijeniti to što je učinio taj čovjek. Ipak je on bio kroz svo to svoje vrijeme u logorima svjestan da ako preživi mora da svjedoči o onome što se dogodilo. Ne samo zbog sebe, ili zbog živih ili zbog onih što dolaze već i zbog mrtvih. Neka se njihovi urlici i plač, jad, bijeda i užasna stradanja rašire svijetom. Mora se znati da su postojali ljudi koji su poginuli.... A zašto su poginuli? Tu on ne nudi jasne odgovore. Čini grešku i kao jedine i odgovorne vidi Staljina, Beriju i njihov represivni stroj (NKVD). Dok opisuje svoje susrete s raznim ljudima Štajner ne ulazi mnogo u vrednovanje tih ljudi niti njihovih života. Meni je posebno zanimljiv njegov susret sa sestrom od Genriha Grigorijevića Jagode. Jagoda je bio rukovodilac Državne bezbednosti. Znači na čelu NKVD-a.Zatvoren je 1936. godine a streljan 1937. Evo kako ona Taisa Jagoda opisuje svog brata: « Da je bio zao, danas bi zacijelo bio na visokom položaju. Moj brat je morao umrijeti. Staljin je od njega tražio takva zvjerstva koja on nije mogao izvršiti. Mnogo toga je učinio što se sukobljava sa njegovom savješu. Živio je u stalnoj duševnoj borbi , u krizama koje su sa svakim danom bile sve teže.» Karlo Štajner ne ulazi u daljnjem tekstu u opisivanje onoga što Jagoda uistinu bio jest. On smatra njegovu sestru za žrtvu kao i sebe. Ona i je bila možda žrtva ali njen brat nije bio ništa drugo nego poremećeni sadistički ubojica koji je izvršavao sve naredbe druga Staljina. A teorija po kojoj je on smaknut jer nije nešto htio napraviti je kriva. Kao da su «Kobi» trebali razlozi da bi donio bilo kakvu odluku. Riješio se Jagode i mnogih drugih da bi dokazao da nitko osim njega nije nedodirljiv te da jedino on ima potpuno neograničenu moć. Time je dodatno mistificirao vlastiti lik i uveo strah među sve svoje najbliže suradnike i «prijatelje. Uostalom dao je ubiti i vlastitu ženu. Štajner u svojoj knjizi daje ipak i dosta dobar uvid u stradanje i ostalih članova sovjetskog društva kao i raznih skupina stranih državljana. Tako razna kraća poglavlja posvećuje prvo prihvačanju a onda uništenju španjolskih boraca iz njihovog građanskog rata koji su svojedobno kao junaci dočekani u Moskvi i svugdje drugdje u zemlji. Piše mnogo i o stradanju njemačkih komunista i tzv. Austrijskih Schutzbundlera. Iz njegove perspektive jasno je da on zaključuje kako je time Staljin izdao socijalističku ideju. To bi sve bilo veoma plitko shvaćanje kada on u svom djelu ne bi opisivao ubijanja opatica i svećenika. Postoje opisi mnogih mučnih scena koje je vidio i vlastitim očima. On ne vrednuje ljudsi život različito. Zgrožen je svim tim što je vidio.Veoma je snažan i vjerodostojan njegov opis scene u kojoj oficir NKVD-a likvidira jednu po jednu opaticu koje odbijaju da sudjeluju u prisilnom radu. Ono što ne nedostaje Soženjicinu u «Arhipelag Gulagu (3 dijela) fali Štajneru u «7000 dana u Sibiru» a to je jedna generalna ocjena i osuda politike Sovjetskog Saveza od 1917. na dalje. Nitko ne traži da se čovjek odrekne vlastitih uvjerenja no od činjenica se pobjeći ne može. Solženjicin osuđuje samog Lenjina u teoriji i praksi i za to barata konkretnim argumentima i dokazima.Prije razdoblja 1936-1938 bile su i još gore godine. 1929-1930 na primjer. A bilo ih je i kasnije 1945-47... Aleksandar Solženjicin o tome kaže da kada se danas baca na samovolju kulta ličnosti drvlje i kamenje neprestano se upire prstom za nesretnike 1937-38 godine. «Urezuju nam ih u mozak, kao da zatvaranja nije bilo ni prije ni poslije, kao da su postojala sam 37. i 38. Ne plašim se reći da povodnja i 37-38 nije bila niti jedina, pa ni glavna, možda samo jedna od tri najveće koje su strašne i smrdljive vodove mreže naše kanalizacije prepunile do pucanja.» A ta kako on kaže povodnja iz 37. zgrabila je i pobacala po logorima i zatvorima mnogo ljudi sa partijskom prošlošću kao i dosta školovanih ljudi. Iza njih je ostalo u gradovima mnogo onih koje je sve to uvrijedilo tako da su se svi dali na pisanje. «trideset sedma! Trideset sedma! Volga narodne nesreće!)» Na ta pisanja pa i sam Baranovski bi mogao tu spadati Tatari, Čečeni, Ukrajinci i ostali samo bi mogli slijegnuti ramenima. Njima nije jasno šta im je ta 37. Oni su imali svoje velike godine progona i uništavanja i prije i poslije. A šta je sa građanima Lenjingrada? Oni imaju svoju 1935. godinu. Tada je otprilike pola grada uhapšeno. Stradali su i ubijeni mnogi. Uostalom i prije nego je izbio građanski rat moglo je biti jasno da Rusija onakva puna svakvog smeća nije spremna za nikakav socijalizam. Jedan od prvih udaraca bio je na kadete. « Pod carem najgora revolucionarna bagra, pod diktaturom proletarijata – najgora reakciona bagra.Krajem veljače na dan kada se trebala konstituirati Ustavotvorna skupština , partija kadeta je stavljena van zakona i počelo je hapšenje njenih članova. U isto vrijeme otprilike strpani su «Savez za Ustavotvornu skupštinu i mreža vojnih univerziteta. « Jasan je bio daljnji tok revolucije. To sve najbolje opisuje Lenjin svojom izjavom: «očistiti rusku zemlju od svih štetnih insekata». Štajner se u svom djelu uopće ne bavi Lenjinom a kamoli da ulazi u povjest Sovjetskog Saveza od 1917. na dalje. Ono uostalom i nije povjesničar niti znanstvenik već komunitički rukovodioc. Ono o čemu piše i govori je njegovo stradanje kao i uništavanje ljudi u tom razdoblju u logorima i zatvorima ali i na slobodi. Dobar primjer različitog shvaćanjabiti između njega i Solženjicina vidi se i u sljedećem. Solženjicin kao što sam već i ranije spomenuo u samoj socijalističkoj teoriji vidi bazu za buduće zločine i tiraniju. On tako spominje i citira mnoge velike književnike i pjesnike tog vremena koji su svoje stilsko umijeće ali i ime stavili u službu režima. Karlo Štajner ne vidi to tako. On miješa žrtve i sluge toga vremena. Također čini grešku kada izjavljuje «da NKVD-ovci vole da teške poslove rade politički zatvorenici a kriminalci lakše.» On okrivljuje za to njih a ne teoriju i ideologiju kojom služe. A ta teorija vrlo je jednostavna. Kriminalci su komunistima socijalno bliski ne poštuju privatnu imovinu. U biti sjajno shvaćaju komunizam! A insekti , tko su insekti? Teško je danas dati iscrpnu studiju o tome tko sve spada u «Lenjinove insekte» ali neke primjere možemo dati. Insekti su naravno bili vlasnici zemlje, insekti-kooperanti. Insekti-svi vlasnici zgrada. Ima ih dosta i među gimnazijskim profesorima. U odborima crkava-sve sami insekti. Isti pjevaju i u crkvenim zborovima. Tosltojevci zaposleni u sovjetskoj administraciji. Štovatelji Jesenjina. I telegrafisti. I to su gnjide koje ne poštuju sovjetsku vlast. Makar nije jasno zašto. Baranovski i njegovo djelo Sibirski led u srcu te veze i razlike sa razmišljenjima i viđenjem tog dijela povjesti Aleksandra Solženjicina O tome sam već nešto govorio u prijašnjim dijelovima teksta. Treba prije svega spomenuti sličnosti u formi. I Solženjicinov «Arhipelag Gulag» i « Sibirski led u srcu» Baravnoskog se sastoje od tri knjige. Baranovski se u prvoj dosta bavi svojim djetinstvom i kasnijim radom kao mladi komunist. Njegovo djelo zapravo je autobiografija s naravno naglaskom na stradanje u logoru. On ne opisuje svoje djetinstvo i nemirne mladenačke dane koje je proveo radeći po radnjama i tvornicama te boreći se za socijalnu pravdu bez razloga. Ti njegovi dani izrazito su bitni da bi se shvatila njegova sudbina. Od početka je patio ali nije posustajao pa čak ni u najgorim trenutcima u logoru. Mene osobno oduševila je priča o njegovoj supruzi Olgi. Upoznali su se u logoru ali ona je bila oslobođena mnogo prije njega. Kao slobonjakinja donijela je odluke da s njim provede život u onom što se tada činilo vječno progonstvo. Mjesto boravka:Sibir. Zajedno su patili i mučili se. Ljubav ili bolje rečeno ljudski duh je pobijedio. Žrtva se isplatila i oni su i starost dočekali zajedno i sretno živeći u Zagrebu. To je zapravo onaj osobni detalj koji djelo Baranovskog uzdiže iznad kategorije prostog opisivanja događaja. To je priča koja dokazuje da je on bio snažan i duhovan čovjek. Svoju snagu našao je u Olgi a ona u njemu. Samo u nadi da će ju jednog dana biti skupa slobodni mogli su preživjeti pakao. To je ono književno istinsko i neponovljivo u Baranovskom. Ta želja za životom. Izdrži. Čekaj. Istrpi. Slične stvari prolazile su i Štajneru kroz glavu. Već ranije sam kratko spomenuo Solženjicinov doživaljaj kolektivizacije sovjetskog sela. On je jasno nastao na realnim činjenicama i događajima. Ali stvar treba promotriti iz više uglova. Baranovski je osobno sudjelovao u kolektivizaciji. On je doživljava za na drukčiji način. Bio je starješina grupe koja je dobila zadatak da provede kolektivizaciju u kontminirskoj općini rošosanskog okruga. Bio je zadovoljan s područjem u koje je poslan. U pitanju je bila bogata općina. Bogato mjesto mora imati i bogate kolhoze.Na putu je sreo skupinu roma i zaustavio. Tu se vidi njegov način razmišljanja. Pitao ih je gdje vode konje koji su bili s njima. Oni su mu odgovorili u stočni sajam. Greškom je na kraju i kupio konja. Sve ga je to iznenadilo. «Bio sam iznenađen. Kolektivizacija je u toku, obrada zahtijeva vučnu snagu, a Romi nekamo gone dobre konje! Ne može to tako». Iz svega toga ne mogu a da ne primjetim da razmišlja kao i većina u tom sustavu. On niti itko od njegovih kolega u procesu kolektivizacije ne postavlja si pitanje od kuda pravo državi da određuje prodaje i raspodjeluje plodove i rad slobodnih seljaka. Ti isti seljaci zbog kolektivizacije će više stradati i napatiti se nego dok su bili kmetovi. Gdje bi Baranovski i njegovi kolege zapeli i imali problema u provođenju planova partije pojavio bi se NKVD i sve pohapsio , pobio i doveo u red. Bolje im je bilo da slušaju Baranovskog i da se sve riješi mirnim putem. No ruski seljak bio je jednostan čovjek ali zato slobodnog i nepomirljivog duha. Informacije do sela teško su stizale. Novina gotovo da nije ni bilo tako da sovjetska propaganda i strah koji je širio čudovisni policijski stroj nisu uspjele da uđu u skromne seoske domove. Seljacima ništa nije bilo jasno. Niti su se bojali. Mnogi su se otvoreno i pobunili. Te su zbog toga jasno platili najveću cijenu. Velike se razlike u autorima vide i kod shvaćanja povjesti carske Rusije. Baranovski je bez ironije naziva Feudalno-buržoaskom te nju i optužuje za kako kaže odgajanje i organiziranje milijuna pokornoga i režimu odanoga ruskog naroda, koji je i svjesno i nesvjesno bio spreman dati i život za obranu takve Rusije. On nastavlja u svojoj knjizi o tome na slijedeći način: «Nakon pobjede oktobarske revolucije trebalo je preodgojiti , u duhu socijalističke ideologije, s najmanje žrtava i materijalnih troškova taj veliki nepismeni i zaostali narod. Usporedo s izgadnjom zemlje, istim tempom izgrađivao se socijalistički svjestan čovjek. Zemlja je najprije očišćena od svjesnih i otvorenih neprijatelja naroda i socijalizma.» Tužno je i žalosno to reći ali retorika kojom se služi ovaj stradalnik staljinističkog logora nije ništa drugo već staljinistička retorika. On želi između ostaloga reći da je carski sustav kriv što je toliko velik narod otupio i dopustio Staljinu da uvede teror.A opet ponavljam taj teror počinje i ranije. Počinje s tim njegovim čišćenjem svjesnih i otvorenih neprijatelja socijalizma! Jednostavno tragično je njegovo shvaćanje povjesti. Pa zar na vlastitoj patnji nije mogao shvatiti bit? Kakva su to razmišljanja? Svaki ljudski život jednako vrijedi. Uz to što je njegovo razmišljanje tupo i nemoralno ono je i krivo te povjesno neutemeljeno. Carski režim bio je preblag a količina kaznionica u njegovo doba bila je mizerna u usporedbi sa sovjetskom. Kazneni sustav se ne može niti usporediti. Kultura je bila slobodna. Razni književnici mogli su i otvoreno kritizirati režim a i ekonomski situacija je bila bolja. Bilo je i mnogo manje gladi, bez obzira što nije bilo kolhoza! Prvi svjetski rat bio je prekretnica. Zbog teških stradanja u ratu Rusija se raspala ali trunula je ona već od ranije i iznutra. Boljševici, anarhisti i kriminalci, upozanavali su se po zatvorima liberalnog režima te kasnije na slobodi se organizirali i radili razne probleme u zemlji. Zakazala je tadašnja carska Rusija ali u strogoći i odlučnosti prema tim istima, zato je i propala. Sovjetski narodi jesu bili siromašni ali malo tko je u potpunosti slijepo vjerovao novoj vlasti. Primjer sela i njegovog otpora prema kolektivizacije je dobar da potrkrijepi tu tvrdnju. U gradovima intelektualci i profesori također su bar u početku bili zbunjeni novom vlašću. Dosta ih je zbog toga i zatvoreno i progonjeno. A šta je sa svim ostalim narodima. Ukrajincima, letoncima, estoncima, tatarima, čečenima...? Zar većina njihovog korpusa nije težila vlastitoj slobodi i nacionalnoj državi? Da nisu možda svi bili zaslijepljeni i oduševljeni planovima komunista? Pa naravno da nisu. Svugdje u tim zemljama narod pruža otpor novim mjerama a u određenim područjima vode se i pravi građanski ratovi sa Crvenom armijom. Tako da nije narod otupio u Carskoj Rusiji i postao inertan na tiraniju. To je zabluda tipična za jednog komunistu. Ljudi se ne daju nedopuštaju ali većina se kasnije kad vidi da vlast nije kratkog vjeka već izgleda vječna gubi u strahu i šutnji koju opet kažem stvara razdoblje od 1917 na dalje a ne režim carske Rusije. Sve to najbolje ilustrira kasnije godina 1941. Njemačka vojska po broju ljudstva, tehnike i tenkova nekoliko puta slabija od Crvene Armije napada Sovjetski Savez i u prvim mjesecima rata napreduje i zauzima više nego ijedna druga vojska u toliko malo vremena u povjesti ratovanja! Kako svi ti narodi dočekuju njemce i njihove saveznike? Pa većinom kao oslobodioce. Pripadnici Crvene armije masovno se predaju. Potlačene mase u toj tamnici naroda osjećaju da je došao trenutak obračuna sa crvenom bandom. A šta se događa te 1941. Nijemci toliko brzo zaobilaze i odsjecaju Taganog da su na stanici u teretnim vagonima ostali zatvorenici što su bili pripremljeni za evakuaciju. Što da se radi s njima? Ne mogu ih valjda pustiti? A ne mogu ih ni predati Njemcima! Polijevaju se vagoni cisternama s naftom. Svi zatvorenici do jednog su izgorijeli.U isto vrijeme ide i bujica Njemaca: Njemci s Volge, ukrajinski i sjevernokavkaski kolonisti i jednostavno rečeno , svi njemci na teritoriju Sovjetskog Saveza. Kriterij za njihovu identifikaciju je krv. Uzalud si bio heroj građanskog rata ili stari partijac-ti si Njemac, moraš u progonstvo. A o tome se sudilo na osnovi prezimena. S kraja ljeta 1941. a tokom jeseni još i više počela je da izvire i narasta povodnja opkoljenih. Radilo se o braniocima domovine. Isti ti koje se mjesec dana ranije ispraćivalo sa cvijećem i orkestrom. Oni su morali izdržati najljuću vatru njemačkih oklopnih jedinica, da bi kasnije u općem kaosu kada više nisu mogli biti ni od kakve koristi, kada su sve borbene grupe bile razbijene, proveli neko vrijeme u obruču njemaca i na kraju i uspjeli da se izvuku iz okruženja. U svakom normalnoj zemlji svijeta na povratku bili bi dočekani raširenih ruku , ali u SSSR-u ne. Umjesto da im se da odmor i odsustvo da obiđu svoje obitelji i zatim se odmah vrate u stroj, oni su odvođeni ,uz puno nepovjerenja , u razoružanim skupinama, lišeni svih prava do centra za provjeru i trijažu. Tamo su časnici Specijalnog odjeljenja svaku njihovu riječ podvrgavali sumnji, čak su sumnjali da su oni-oni! (valjda njemci, fašisti....). Metode kontrole:unakrsna ispitivanja, suočavanja, međusobna optuživanja. Poslije takve provjere jednom broju opkoljenih vračani su staro ime i čin. I privremeno povjerenje. Išli su nazad u svoju jedinicu. Drugi dio stvarao je tada prvu bujicu izdajnika domovine. Osuđeni su standardno po članku 58. Nitko na manje od 10 godina. Ove podatke iznosim da bih objasnio sljedeće. Kako je naime moguće da se stotine tisuća rusa borilo na strani Njemaca te da su im i milijuni drugih htjeli pristupiti bar u početku rata. (1941-42). Poznat je slučaj komadanta druge sovjetske armije zarobljenog 1942. godine krivnjom više komande. On i njegovi vojnici bili su izdani od strane Sovjetske Vlasti. Ime mu je bilo Andrej Andrejevič Vlasov. U njemačkom zarobljeništvu on organizira vojsku za rat protiv sovjetske vlasti na strani Njemaca. Ime nove vojske je ROA (Ruska oslobodilačka armija). Njeni pripadnici hrabro se i ljuto bore s više srca i odvažnosti nego druge trupe protiv sovjeta. Tim ljudima je jasno da za njih više nema povratka. Sovjetska vlast i Nkvd nemaju milosti za niti jednog zarobljenog. Nemaju razumijevanja niti za one što su ostali na okupiranim područjima normalno radeći na svojim poslovima da bi preživjeli. Hitler i njegov uži krug nemaju puno povjerenje u ROA ali i niti u druge doborovoljačke skupine i narode sa područja Sovjetskog Saveza. Ujedno njemačke trupe pogotovo SS-ovci čine razne zločine te se time narodi tih teritorija osjećaju kao između dva velika. Tu je počinjena velika greška. Zbog svoje bolesne mržnje prema drugim rasama opterećen glupostima i zabludama Hitler ne koristi priliku da iskoristi u punoj mjeri Litvance, Ukrajince, Estonce, Ruse, Narode Kavkaza i druge kako bi uništio komunističku vlast u SSSR-u. On je zaokupljen povjesnim nepravdama, prošlošću i mržnjom. A opet pri kraju samog rata početkom 1945. najodanije i najspremnije trupe pod njegovom komandom bile su Vlasovljeva ruska oslobodilačka armija i osterbajteri (ruski radnici koji su radili u Njemačkoj. Sovjetska vlast posebno ih je mrzila jer su okusili život u Europi te samim time došli do saznanja da je Sovjetska propaganda o tome laž te i kako se tamo ustvari živi znatno bolje nego u SSSR-u). No i tada kada je sve izgubljeno nacisti nemaju povjerenja u te ljude. Tipična Njemačka glupost! Na kraju svega Vlasov pristaje da se pridruži savezničkim trupama konkretno britanskoj vojsci. Tu se događa u povjesti jedna nedovoljno poznata sramotna epizoda britanske politike. ( A ona je uvijek kroz povjest a i danas bila pokvarena, proračunata i licemjerna). Stotine tisuća prvotno na prevaru razoružanih pripadnika armije koja je htjela osloboditi Rusiju od komunističkog terora biva na prevaru izručena Sovjetima. Mi danas danas možemo tvrditi da su oni kao nacistički saveznik bili agresori u tom ratu no istina je bila da su ti ljudi bili oslobodioci. Vlasov i stotine tisuća drugih svoju želju za slobodom platili su svojim životom. A zapad? Churchill? Roosvelt? Velikani svjetske povjesti? Oni su izborili slobodu samo za sebe same, za svoje kompanije, za svoje banke i novac, naftu i resurse. A Istočna europa? Sovjetske Republike? Neka trunu i umiru, neka sve te narode se muči, zlostavlja i porobljava. Napravljena je besramna podjela interesnih sfera svijeta. Negdje u svemu tome našli su se i mali narodi poput Hrvatskog. Rođeni bjegunci u zatvorima i logorima SSSR-a Rođeni bjegunac to je čovjek koji nijednog trena ne sumnja kako čovjek nije na ovom svijetu da bi živjeo iza rešetaka. To je onaj koji se od prvog trena zarekao da bude nepopustljiv i sve podređuje jednom jedinom cilju-bijegu. Taj ne provodi niti jedan jedini dan u gubljenju vremena. Ili traži nove mogućnosti , ili priprema novi bijeg, ili je u bijegu, ili pak uhvačen i premlačen leži u logorskom zatvoru. On veoma dobro zna što riskira. Vidio je leševe ubijenih, izloženih za primjer na zbornom mjestu. Vidio je i one što ih dovlače plave od barake do barake i tjeraju da dok krv pljuju viču: Vidite kakav sam! Takvi ćete biti i vi! Također mu je i poznato da se tijelo ubijenog bjegunca rijetko donosi u logor, jer je pretežak da bi se gnjavili s njim stoga se obično donosi samo glava ili desna ruka odsječena u laktu, da Specijalno odjeljenje može provjeriti otiske prstiju i zvanično otpisati čovjeka Rođeni bjegunac- to je onaj zbog kaga se u prozore stavljaju rešetke , zona ograđuje od kolja, krpe ograde, sivi psi hrane čistom krtinom. Nije ga briga zato što se zbog njega pooštrava režim malograđanima u logoru. Ne prihvaća savjete mirenja sa sudbinom Ne vjeruje u prosvjede ili štrajk glađu. Uostalom posljednji uspješni štrajkovi glađu bili su početkom 20-ih godina. Jedan takav čovjek je i Georgi Teno. U razmaku između dva neuspjela bijega mirni logoraši pitali su ga: «Koji ti je vrag da se ne možeš skrasiti? Zašto stalno bježiš? Čemu se uostalom nadaš vani ? Na ovoj našoj sovjetskoj slobodi? -Kako čemu se nadam? Čudio bi se Teno- Provedeš dan u prirodi bez okova na nogama, eto šta je sloboda!» Još kao dječak pobjegao je iz internata u Brjansku ua Ameriku to jest otplovio čamcem niz Desnu. Njegovu originalnost čine dvije niti što se isprepliču u njegovom životu-mornarica i cirkus. Završio je pomorsku pkolu, bio mornar na ledolomcu, šef posade ribarskog broda, navigator u trgovačkoj mornarici, završio školovanje u Vojnom institutu za strane jezike, rat proveo u Sjevernoj floti , kao oficir za vezu na engleskim brodovima putovao na Island i u Englesku. Ali istovremeno još za djetinstva bavio se akrobatskim vještinama a i kasnije između i kasnije između plovidbi u cirkusima upražnjavao dužnost trenera na vratilu, nastupao u mnemotehničkim točkama pamtio nizove brojeva ili riječi odgonetao misli na daljinu. Cirkus i život u pristaništima omogućili su mu izvjesno kontaktiranje s kriminalnim podzemljem, od kojeg mu je ostalo ponešto od jezika, avanturizma, vještine i vratolomstva. Ni kasnije, boraveći u mnogim režimkama s kriminalcima, ne prestaje da uči od njih. Za rođenog bjegunca sve to će se pokazati veoma korisnim. Postajemo ono što jesmo tako što su u nama slažu naša iskustva. 1948. neočekivano je demobiliziran. Te iste godine , uoči Božića , u Rigi gdje se Božić uvijek slavi i sve je tako svečano njega hapse i odvode u neki podrum u Ulici Amaru, blizu Konzervatorija. Ulazeći u svoju prvu šeliju on zbog nečega ne može a da svom tihom i nezainteresiranom čuvaru ne kaže: « Vidite, baš za ovaj sat imali smo moja žena i ja karte za Grofa Monte-Krista. Grof se borio za svoju slobodu, a ni ja se ne mislim pokoriti». U tim trenutcima drugi bi se bavili mislima poput toga da se radi o grešci. Pitali bi se zašto? Pa to je nemoguće. I sam Teno slično je mislio. Bio je ispunjen nadom da će se stvar izvesti na čistinu. Režim straže bio je dosta labav. Imao je svoju šansu tada. Kasnije će se sjetiti te noći i poludjeti od bijesa! Nikada više sloboda neće biti tako blizu. Tokom noći , Teno je dva puta išao na zahod, mračnim i pustim hodnikom uz pratnju vodnika. Ovome je pištolj visio o dugi remen, po običaju marinaca. Vodnik je ušao u wc istovremeno s njim. Za nekoga tko je bio uvježban u judu i borbi, ništa lakše od toga da ga ovdje sredi, liši pištolja i na prvoj stanici mirno otputuje. Sljedeći put vodnik se nije usudio da uđe u toliko tijesan prostor, čekao je pred vratima. A vrata su ostala zatvorena, mogao se zadržati unutra koliko je htio. Mogao je razbiti prozor i skočiti na nasip. Bila je potpuna pomrčina, vlak nije išao brzo i često je bilo zastoja. Doduše bila je zima a Teno nije imao zimskog kaputa i ni kopejke više od pet rubalja. Luksuz specijalnog sprovoda okončao se u Moskvi. Sačekali su da svi putnici napusta vagon , a tada je u njega upao stariji vodnik s plavim znakovljem, koji je prije toga izašao iz crne marice: «Gdje je taj?». Formalnosti primopredaje , nesanica, boksovi , boksovi. Naivni zahtjevi Tena da bez ikakvog odlaganja bude priveden kod islijednika. Islijednik , evo i njega pa pita Tena: «Ajde pričaj o svojim kriminalnim radnjama. –Ja sam nevin. – Samo je papa Pijo nevin.» Milijuni ljudi između zidova sovjetskih zatvora podnosili su udarce a da to nisu ni nazivali mučenjem. Tena je i sama pomisao da ga netko može tuči nepodnošljiva. To je uvreda nakon koje je bolje ne živjeti. Stoga kad mu je islijednik počeo da poslije prijetnji rječima prvi puta prilazi i maše šakom , Teno skače i sav ljut odgovara: « Pripazi ti dobro! Meni i tako života više nema. A tebi mogu, evo sada prosuti oko, mogu i oba, ja sam za to majstor!» Islijednik mu zatim namješta prevaru. Prvo ga iscrpljuje strogom čelijom da bi mu oduzeo i posljednje atome snage. Žena koja zapomaže u susjednom uredu je njegova. Ako Teno ne prizna nju će još više mučiti.Još jednom mučitelji su loše procjenili s kim imaju posla. Kao ni udarce šakama, on ne može da podnese ni da mu ženu saslušavaju. Postaje mu sve jasnije da će morati ubiti islijednika a to mu se i slaža sa planom bijega. Major Levšin (islijednik) i sam nosi uniformu mornaričkog časnika , i sam je visokog rasta i plav. U očima stražara pred istražnim odjeljenjem Teno bi lako mogao proći za Levšina. Istina Levšin ima punije lice, dok je Teno ozbiljno smršavio. U međuvremenu iz njegove je čelije izvečeno nepotrebno njuškalo, Teno proučava ležaj koji je ostao za njim.Poprečna prečka kreveta je na jednom mjestu zaržala , istanjila se zakivak slabo drži. Dužina šipke oko 70 centimetara. Kako je istrgnuti? Prvo što treba da učini je da se izvježba u pravilnom odbrojavanju sekundi. Zatim da odbroji za svekog čuvara, vrijeme koje protekne između dva navračanja na prozorčić na vratima. Vrijeme između četrdeset pet i šezdeset pet sekundi. U jednom od tih intervala- trzaj, prečka ne zahrđalom mjestu puca. Drugi kraj nije načet rđom, nije ga lako raskinuti. Trebalo bi skočiti na njega s obje noge, ali šipka bi tako pri padu na tlo zveknula. Prema tome, moraju se u istom intervalu učiniti sljedeće radnje: postaviti jastuk na betonski pod, skočiti i odbiti prečku, vratiti jastuk na mjesto i prečku bar zasad na njen krevet. I za svo to vrijeme odbrojavati sekunde. Gotovo je ! Prečka je odbijena! Samo, time nije sve riješeno. Ako slučajno upadnu i nađu je, ima da lipše u strogoj čeliji. Dvadeset dana i noći u strogoj čeliji. To je ne samo gubitak snage potrebne za bijeg nego se više neće osloboditi ni islijednika. Smislio je a noktima iskida madrac, izvadi iz njega malo vate, njome obavije krajeve prečke i prečku vrati na njeno mjesto. No , ni to nije zadugo. Jednom u deset dana je kupanje a za vrijeme kupanja čelija se pretresa. Lom mogu otkriti. Treba dakle djelovati što brže. Kako prečku odnijeti sa sobom na saslušanje ? Pretres se na polasku za saslušanje ne obavlja, opipaju te samo na povratku, i to jedino bokove i grugi na mjestima gdje su džepovi. Traže oštre predmete, plaše se samoubojstava. Teno ima pod bluzom tradicionalnu mornarsku majicu. Zatrašžio je od čuvara iglu koju hoće tobože da bi na bluzi prišio gumbe od hljeba. Raskopčava bluzu i hlačae, izvlači donji kraj majice i na njemu sa unutrašnje strane praveći se da prišiva gumbe, prišiva u vidu gajke s unutrašnje strane majice u visini prsa. Gajka će služiti kao vođica za šipku. Sada majicu okreće gumbom stranom na leđa- i počinju svakodnevne vježbe. Šipku je namjestio ispod majice na leđima:proturio je kroz vođicu i dole spremio u džepić. Gornji njen kraj je u visini vrata, pod okovratnikom bluze. Treniranje se obavlja između dva pogleda čuvara i sastoji se u sljedećem : ruke prema zatiljku-hvat za vrh šipke-otklon tijela nazad. Naklon naprijed, kao tetiva na luku sa istovremenim izvlačenjem prečke- udarac iz sve snage po glavi islijednika. Na kraju , i prečka, i on-svako na svoje mjesto! Kad čuvar pogleda kroz prozorčić- zatvorenik prelistava knjigu. Radnja postaje sve bržal, prečka već fijuče po zraku. I kad ne bi udarac bio smronosan svakako bi ga srušio u nesvjest. Tako vam razmišlja i djeluje Rođeni bjegunac. Čak i kada bi uspijeli pobjeći zatvorenici bi se našli obično u golemim prostorima bez namirnica i saveznika. Ljudi su im rijetko pomagali iz straha od vlasti. Ipak neki su uspijeli da se domognu gradovima. A Georgij Teno? Neka njegova priča ovdje i završi. Ono što želim reči njome ionako je več rečeno. Čovjek kao slobodno biće ne smije se miriti sa sudbinom koja je nepravedna. Uostalom što je uopće sudbina? U kojoj mjeri je sami određujemo. Teno nije htio biti dio sustava robova. Bio je slobodan čak i iza rešetki. Nije se pokorio. A Baranovski? Štajner? Oni su veliki stradalnici a ali nisu beskompromisni borci. Baranovski je čak dobivao nagrade kao logoraš. Znači toliko se trudio u organizaciji prisilnog rada da su ga i nagradili. On za probleme u tom radu krivi kriminalce kojima su često pripisane zasluge rada političkih zatvorenika. Zar je moguće da je on sustavu koji ga je tako bespravno i bezrazložno trajno zatvorio htio dokazati kako je i dalje vrijedan te radišan. Što je s onim ljudskim prkosom dostojanstvom. Ipak za poniženja koja je on izdržao potrebna je velika mentalna snage. Kada je kao bivši logoraš – prognanik radio u Norsilku u funkciji rukovodioca primao je i plaču doduše manju nego slobodni radnici. Morao je u to doba s to malo svojih novaca biti domaćin raznim rukovodiocima i inspekcija te NKVD-ovcima koji su mu dolazili u posjetu. To je bilo užasnih scena u maloj sobici u kojoj je živio sa svojom ženom Olgom. Gosti bi se opijali i prežderavali na račun domaćina, vrijeđeli ga i maltretirali a on ih je uvijek morao spremno dočekata. Zašto se nije probao boriti. Zašto se bilo tko od toliko tih političkih zatvorenika nije borio? Bilo je primjera ali oni su nažalost rijetki. Kolektivni otpor i pobuna logoraša uništio bi taj zločinački sistem. Spartak je uspješno oslobodio svoje kolege i ratovao godinama s Rimom. No rimljani nisu NKVD.Lako je stoga osuđivati pojedince. Ono što je sigurno je to da je zakazao čovjek. Njegova želja za slobodom pobijeđena je od strane njegove želje za životom. Nakon što se vratio u Jugoslaviju Baranovski je nastavio sa svojim stručnim radom. Postao je glavni inspektor za šume u Hrvatskoj. I tu se borio sa raznim problemima vidjevši da se loše iskorištava ljepota Hrvatske. Neumorno je znači i dalje u sebi nosio socijalističke ideale rada i znoja, ekonomske teorije i ostalo što čini jednog dosljednog komunistu. Čak i u najtežim svojim trenucima izgubljen i usamljen, razmišljao je o svojem životu. Grozničavo je prekapao po vlastitom sjećanju. Ima li išta što bi se moglo pripisati kao grijeh prema sovjetskoj vlasti? Ničeg se nije mogao prisjetiti. Da nije nešto zaboravio? Ne, da je bilo čega bilo sjetio bi se, upamtio bih to, grizlo bi mu dušu. Sličnosti u djelima autora – opisi besprizornih Kazneni zakon iz 1926. godine u članku 12 dozvolio je da se za krađu, nasilje i ubojstva sudi djeci od dvanaest godina na dalje. Još početkom 20-ih maloljetnike s ceste koji su tada bili zvani i besprizornima uzimalo se s ulice i odvozilo u kolonije maloljetnih prijestupnika koji postoje već od 1920. godine. Gotovo polovinu stanovnika logora 1927. činila je omladina koju je oktobarska revolucija zatekla u dobi od 6 do 16 godina. Ti su se dječaci i djevojčice kroz deset godina našli u zatvoru, i to kao polovina njegove populacije! Međutim to sve nije bilo dosta za druga Staljina. Godine 1935. je Veliki Zločinac još jednom odlučio ući u povjest. Uz svoja velika djela, kao što su uništenje Lenjingrada i uništenje vlastite partije, on nije zaboravio ni djecu, male gadove s kojima se tako rado fotografirao.Nije vidio kako drukče da obuzda te zle bezobraznike, tu djecu kuhara kurvi , sinove i kćeri raznih idiota koja su sve drskije narušavala socijalističku zakonitost u zemlji, dosjetio se da učini još jedno svoje grandiozno djelo : da toj djeci od dvanaest i više godina daje punu tarifu zakona! S primjenom svih kaznenih mjera što znači i streljanja. ( CIK i SNK od 7.4.1935. (Što znači- i streljanja.) Nepismeni kakvi su većinom bili sovjetski su građani većinom zurili u Staljinove slike s djevojčicom crnih latica na rukama. Staljin je imao tada i kćer staru dvanaest godina. Besprizorni su se u logorski život prilagođavali brže nego itko drugi. Uzori su im obično bili kriminalci. I Štajner i Baranovski i Solženjicin na sličan način opisuju svoje susrete s tom nesretnom djecom koja su se u zarobljeništvu često pretvarala u najgore zločince. Oni djeluju većinom u većim grupama. Napadaju složno i u velikom broju, nasrću na jadnike iz 58. članka. Otimaju im hranu i odjeće nazivaju fašistima. Rijetki su odvažuju da im se odupru. Uzori mladih prijestupnika su stariji kriminalci. Bilo je tu i dobre djece no svi oni da bi preživjeli priklanjaju se životinjskim zakonima. Svi autori doživjeli su od njih razna poniženja. Svjedočili tragičnim i užasnim scenama. A opet svatko je imao i neka pozitivna iskustva. U svom tom bezumlju ljudskost ponekad pronalazi put. Na dvanaestogodišnje glavice obrušavao se život koji nisu izdržali ni zreli i hrabri ljudi. Međutim mladi se upravljaju po zakonima mladosti: njih taj i takav način življenja nije mogao smožditi- oni su se prije svega, prilagođavali njemu i urastali u njega. DUHOVNO UZDIZANJE- Duhovnost i kultura u logorima Jedan o poznatih Puškinovih stihova bio je: Hoću živjeti da mislim i patim! Po tome se može zaključiti da su zatvorenici i logoraši ljudi koji imaju priliku steći te po njemu najveće ideale odnosno smisao življenja. Ne pokušavam sada biti sarkastičan već želim objasniti sljedeće. Samo istinska i stvarna patnja mogu proizvesti djela poput onih Aleksandra Solženjicina. Bez patnje Baranovskog, Štajnera i Solženjicina ne bi bilo ni njihove književnosti pogotovo u prva dva slučaja. Zato je bitno to duhovno u čovjeku ta želja da preživi sve strahote kako bi mogao o njima pričati, svjedočiti. O čemu mogu razmišljati ljudi bez slobode osim o danu kada će biti slobodni. Gdje crpe posljednju kap nade? U želji za životom. U iščekivanju novog dana. Sadašnjost im ništa dobrog ne nudi. U pitanju je književnost i umjetnost čak čitava, književna podvrsta nastala zbog povjesnih događaja. Nikad više, nada se svijet takve se stvari neće ponoviti. I zato je bitno da imamo u naslijeđu svjedočenja tih ljudi. Koliko su u samo jednoj godini imali vremena za razmišljanje! Imaju samo u njoj 330 puta da se poguraju na zboru za izlazak pod kišom koja sipi, ili na ljutom vjetru. Dolasci ovamo. Odlasci odavdje. Svakodnevno naginjanje nad zdjelom juhe ili kaše. Nema razonode , ni radia ni knjiga. A godina je deset. Ili godina je dvadeset i pet. Duša i glava logoraša, kažnjenika ne mogu kroz čitavo to vrijeme biti nezaposleni. Stotinama godina vjerovalo se i smatralo da se prijestupniku vremenska kazna upravo daje da bi za to vrijeme on razmišljao o svom zločinu, da bi se mučio, kajao i tako postepeno popravio. Međutim ovdje nema grižnje savjesti. Od sto stanovnika Gulaga (nevidljive države kažnjanika unutar SSSR-a) petoro su kriminalci-njihovi zločini za njih nisu sramota nego podvig, oni maštaju kako će ih ubuduće činiti, još vještije i drskije. Oni ne osjećaju nikakvo kajanje. Drugih petoro je prisvajalo na veliko, ali ne od pojedinaca, već od države od koje se jedino i moglo uzimati na veliko. A ona sama i bez milosti i mjere pljačka novac od naroda pa zašto onda da se i ti tipovi kajaju? Jedino što je njima po glavi je to da su uzeli više i podijelili s drugima ne bi ni dopali zatvora. A osamdeset pet nesretnika nemaju na duši nikakvog prijestupa. Zbog čega da se kaju? Zboga toga što su nešto pomislili? Nešto rekli? Ili čak ni toliko? Ima i onih koji od silnog maltretiranja i zaglupljivanja i počinju da se kaju. Misle:kako sam je pokvaren. Takvih ima među onima što su se u bezizlaznom položaju predali Njemcima ili se radije zaposlili pod okupacijom nego da umru od gladi. Uostalom, neki se pred tolikom zapletenošću između dozvoljenog i nedozvoljenog počinju gristi: bolje da sam umro nego što sam taj kruh zarađivao. Zbog toga što su, dok su besplatno radili u kolhozu , uzeli s njive neku crkavicu da nahrane djecu?Ili iz tvornice s istim ciljem? Ma ne. Ta svijest o nevinosti velike većine činila je glavnu razliku između njih i robijaša Dostojevskog. Kod Dostojevskog svijest o ukletom otpadništvu , a kod njih uvjerenosti ba bilo koji slobodni čovjek može bita zagrabuljan onako kao oni, da ih je bodljikava žica samo uslovno razdijelila. Ta svijest je spoznaja da se neka napast sručila na milijune njih, nevinih. U tome možda leži i razlog što su logoraška samoubojstva bila rijetka. Namjernih samopovreda bilo je mnogo više nego samoubojstava. Solženjicin o tome piše: « Ne osporavam za samoubojstvo je , možda i u najvećem očajanju potrebna još i jaka volja. Dugo vremena ja ne bih ni krenuo da o tome sudim. Ja sam cjelog života uvjeren da ni pod kakvim okolnostima nikada neću pomisliti na samoubojstvo. Ali, ne tako davno, proživeo sam teške mjesece i činilo mi se da je izgubljeno sve što sam u životu stvorio , a naročito ako i dalje ostanem da živim. Sjećam se odlično kako mi je život bio postao odbojan, kako me davilo osjećanje da je lakše umrijeti no živjeti. Mislim da je u takvom stanju čovjeku potrebno više snage da nastavi da živi nego da umre. Moguće je, ipak da to zavisi od ljudi i situacija. Baš zbog toga odavno u vezi s tim imam dva mišljenja». Bilo bi zanimljivo da su se svi ti nevini ljudi redom počeli da ubijaju, praveći tako vladi dva velika problema. Time bi dokazivali svoju nevinost a i lišili bi državu besplatne radne snage. Kako se intelektualci ponašaju dok gledaju u smrt? 1946. godine u logoru Samarka dogodilo se ovo. Grupa intelektualaca dolazi na granicu smrti: izmoreni su glađu, hladnoćom, neljudskim radom, lišeni su čak i sna, nemaju gdje da spavaju, barake-zemunice još nisu sagrađene. I šta rade? Da li kradu? Da li prokazuju? Pričaju o svojem izgubljenom životu? Ne! Evo kako oni provode svoje posljednje dane: Timofojev ih okuplja na «seminar» i oni žure da izmjene znanja koja jedni znaju a drugi neznaju, jedan drugom drže posljednja predavanja. Otac Savelij- o neporočnoj smrti, neki svećenik diplomac Bogoslovne akademije-patristiku, neki unijat- nešto iz dogmatike i kanona, neki energetičar- o principima energije budućnosti, neki ekonomist- o tome kako, nemajući novih ideja, nismo uspjeli da stvorimo načela sovjetske ekonomije. A Timofojev im govori o principima mikrofizike. Od sastanka do sastanka ponekog nema, već je u mrtvačnici. U logoru nije loše misliti. To je između ostalog zato što nema mnogo govorancija. Slobodan si cijelo vrijeme. Dok ti otvoreno prisvajaju tijelo, i do smrti i iznemoglosti ga koriste puštaju na miru tvoje misli. Nema nagovaranja da uđeš u partiju.Nema niti sindikata niti radnih sastanaka. Od tebe se ne traži da ispunjavaš socijalističke obaveze. Ako je pak važna bit-valja se pomiriti s dronjcima, s bolovima ,s oguljenim rukama. I smrću ako treba. Onda kada se prestanu plašiti i kada ne jure više za nagradama logoraši su za oči svojih gospodara najopasniji. Jer kako i čime ih kupiti?