Potraga za istinom, rat za slobodu

4 rujna 2005, Zagreb
Josipa Broza Tita mnogi se danas sjećaju kao najvećeg hrvata. Jugonostalgija je obuzela dobar dio hrvatskog naroda. To se sve ne događa spontano već planirano. Vraća se stara muzika, plače se za starim vremenima, okupljaju se ponovo već izgubljeni i posvađani umjetnici, pjevači te kulturnjaci. A Tito? On postaje simbol svega toga. Dobiva svoju kuharicu u zajedničkom izdanju hrvatske i srpske izdavačke kuće. U njoj se između ostaloga opisuju veličanstveni ručkovi i večere koje su se kod njega pripremale za njegove goste. Za razne strane vladare. Za komunističke rukovodioce. I za Tita omiljene generale jugoslavenske armije. Jedan od njih je i Kosta Nađ. General i zapovjednik 3.armije čiji su vojnici među kojima je bilo i dosta pripadnika bivših četničkih postrojbi samo na području Bleiburga u svibnju 1945 likvidirali više desetaka tisuća ratnih zarobljenika i civila većinom hrvata. Nekoliko dana kasnije Maršal se na jednoj svečanoj večeri obratio Nađu: « Rekli su mi da nije običaj davati dva puta isti orden. Kad smo prije dolaska u Jajce 15.avgusta 1943.godine, donosili ukaz o odlikovanjima, tada smo pisali da se ovaj Orden dobija za umješnost u komandovanju i naročite zasluge u borbi. Na Visu sam ti takav Orden dao. I lijepo ti stoji. Sad evo još jednoga: baš me zanima kako će izgledati isti-jedan uz drugoga-i tada je sam na desnoj strani bluze generala Nađa prikačio drugi orden zvijezde. I poljubio je komadanta svoje treće armije:
-I hvala za sve!»
Tito je danas većini ostao u lijepom slučaju. Na mračne glasove i priče iz prošlosti njegovi vječno spremni branioci odgovaraju: Ma nije on to znao. Morao je tako. ... U biti je spasio hrvatski narod...
Bio je vrhovni komadant koji je bio po «zapovjednoj odgovornosti» krivac za pokolje , nestanke, mučenja ubijanja i uništavanja stotine tisuća ljudi u najvećoj većini pripadnika svog vlastitog naroda. No on dobiva svoje mjesto u povjesti. Ne kao ratni zločinac, već kao spasitelj i junak!
Za primjer njegove ljudske i povjesne veličine često se ističe takozvano «Povjesno ne Staljinu». On je bio taj koji se usudio usprostaviti velikom tiraninu i zvjeri. Godina je bila 1948. U pitanju su bili politički manevri. Ideologija i razmišljanje bili su veoma slični. Uzor jugoslavenske armije bio je slavna Crvena armija. Partizanski pokret 1945-48 očistili su Tito i suradnici od svih ne-komunista.U pitanju je bio unutarnji sukob unutar svjetske komunističke zajednice. Nikad nisu bili bitni niti ljudi , niti žrtve, niti sloboda. Isti taj Tito poslije smrti Staljina ponovo je postao veliki prijatelj SSSR-a. A o tome koliko se Sovjetski Savez promjenio od smrti Kobe i raščistio sa svojom sramnom prošlošću se govori u prethodnom dijelu knjige. Čovjek se nakon svega mora zapitati kako je moguće, onda da narod plače za tim vremenima i takvim ljudima. Narod to su ovce, to je stoka. Nikada neće naučiti.
Kosta Nađ nikad nije čuo za Haag. Nije ni Tito. Nije ni Staljin. Ali zato jedan Ante Gotovina mora u taj Haag. I Sanader i njegov akcijski plan. I Mesić, sa svojim izjavama o Bleiburgu i Jasenovcu. Sve mi se to gadi. Te političke prostitutke što se nazivaju našom izvšnom vlasti svakodnevno pljuju po našim mrtvima. Upozoravaju nas da ako želimo postati dio Europe moramo raščistiti sa svojom prošlošću? Mi? Sa svojom? Ili oni sa svojom?! Sanader sa «legendarnim govorom» u Splitu? Mesić kao komunist, pa kažnjenik i žrtva, pa opet u vlasti ali demokratskoj, pa opozicija, pa Sabor pa znam Hrvoja Petrača ali u biti i ne znam?! A Račan? A Manolić? Koliko li je taj hrvata ubio? A vojska doušnika i informatora jugoslavenskih tajnih službi te policije koji i dan danas imaju važna a često i vodeća mjesta u hrvatskom društvu?! A njihova djeca sa svojim tvrtkama? Muka mi je i zlo. Ali raščistiti ćemo mi s vama. I vi ćete postati dio sramne prošlosti.
Šta je sa zapadom? Ta prekrasna Velika Britanija koja nas stalno koči i ucjenjuje, te drži javna predavanja o humanosti i ljudskim pravima... Visoki časnici te iste zemlje 1945 izručili su Staljinu više od dva milijuna sovjetskih građana, koji to i nisu bili niti su ikada htjeli biti! Naravno, ravno u smrt. Nisu znali? Nisu odgovorni? Nemojte me nasmijavati. Isti ti Englezi su u ratu na Faklandima koji je trajao desetak dana napravili više zločina nego hrvati u svim svojim ratnim oslobodilačkim operacijama. Svaki zločin je isti. Ali statistika je na našoj strani. Nikada nije bilo u povjesti modernog ratovanja čišćih pobjeda od Bljeska i Oluje. Neka Haag sudi Velikoj Britaniji. Neka se njima usudi biti politički sud i neka traži i progoni njihove građane i državljane. Ima i nove ratove. Irak. I nove masovne zločine te kršenja ljudskog i ratnog te sveopćeg prava. U tuđoj zemlji! Jasno mi je da mi razmišljanja idu u potpuno naivnom smjeru. Trebao bih se lagano opustiti, upaliti kakav genijalni Reality show prekopiran sa drugih televizija na stranoj – hrvatskoj televiziji te prihvatiti sudbinu svoga malog naroda kao i sebe samog malog nemoćnog čovjeka. No ne pada mi to na pamet. Do posljednje kapi krvi, do zadnjeg izdisaja borit ću se za istinu o svom narodu. Ne zbog sebe. Ne zbog živih. Ne zbog Big brother-narodnjaci-jugonostalgija-mtv-storysupernova-sponozoruše-ljenjivci-nezainteresirane-apatične-nepismene nove generacije kojoj pripadam. Već zbog mrtvih. Zbog svih onih što su ovu zemlju trajno natopili vlastitom krvlju, borbom za istinu, slobodu i pravdu, za vlastiti narod. Kroz čitavu našu povjest. Za sve one koji su s takvim mislima i nadom otišli s ovog svijeta. Ja sam spreman danas umrijeti. Da li ste i vi sluge i izdajice spremne umrijeti za ono u što vi vjerujete? U svoju moć, u svoj novac, u svoju privatizaciju, u svoje laži? Ne znam, ali bojim se da ćete to možda i morati.

5 rujna 2005
Bez obzira ne to što je jugoslavenska vlada prihvatila prijedlog američke i britanske vlade u vezi područja Istra-Trst , kao što je vidljivo, pregovori o Trstu zašli su u ćorsokak. To se u prvom redu objašnjava time da predstavnici savezničke komande na sredozemnom moru ne žele prihvatiti ni minimalne želje Jugoslavena, kojima pripada zasluga za oslobođenje ovog teritorija od njemačkih okupatora , gdje osim toga prevladava jugoslavenski živalj. S tačke gledišta saveznika takva se situacija ne može smatrati zadovoljavajućom. Ne želeći zaoštriti odnose, ja do sada nisam spominjao u prepisci ponašanje feldmaršala Alexandra, ali sada treba potcrtati da je nemoguće prihvatiti da su u tim pregovorima upotrebljava drzak ton kojim se ponekad služi feldmaršal Alexander u odnosu na Jugoslavene , direktno vrijeđajući njihove rukovodioce.
Za sovjetsku vladu bio je neočekivan i ultimativni ton u izjavi kojom su se anglo-američki predstavnici obratili jugoslavenskoj vladi 2. juna. Kako je moguće računati da bi se tim metodama osigurali trajni pozitivni rezultati.
Sve me to upućuje na to da obratim Vašu pažnju na situaciju koja je stvorena. Ja se i dalje nadam da će u odnosu na Trst-Istru biti zadovoljeni pravedni jugoslavenski interesi, a osobito imajući u vidu situaciju da su Jugoslaveni u osnovnom pitanju krenuli u susret saveznicima.
Osobno i tajno od premijera J.V.STALJINA
Ministru predsjedniku g.W. CHURCHILLU, 21 juna 1945 godine

Britanski su saveznici često izražavali neslaganje s partizanskim postupcima prema zarobljenicima, osobito kad se to radilo na području za koje su i sami bili zainteresirani. Godine 1978. «The Irish post» objavio je nekoloiko napisa o stanju u Sloveniji i na području Trsta u svibnju 1945, pa je objavio i iskaz H.Patricka Montaguea britanskog potpukovnika koji je u to vrijeme bio u Trstu(The Irish Post», 9 rujne 1978) , a to je svjedočanstvo prenijela minhenska «Iskra» 1. listopada 1978:
«Situacija koju sam zatekao, naročito u početku, ne ostavlja mjesta sumnji da bi jugoslavenski partizani imali išta da nauče, bilo od Sovjeta ili nacista, u delikatnoj vještini uništavanja ljudskih života. U tršćanskom slučaju, njihove žrtve idu od Hrvata i Slovenaca do antisocijalista svih vrsta-najviše italijanskih partizana – desničara. S pravom se može pitati kako su Titove trupe bile u mogućnosti da počine takva zvjerstva. Činjenica je da su one ušle u Trst bez ikakvog prethodnog sporazuma i nametnule se kao okupator. Nekih šest tjedana oni su izdavali naređenja i nametali najstroži policijski sat. Policijski sat je trajao više od pola dana, tako da je stanovništvo moralo da provodi najveći dio vremena u kućama. Za to vrijeme, bez prestanka su vršena hapšenja. Teško je vjerovati sa kakvim su barbarstvom ubijani neprijatelji ili tobožnji neprijatelji. Fakta , međutim ostaju van sumnje. Na sjevernoj strani Trsta ima izvjestan broj špilja velike dubine. Kamioni puni žrtava su odvoženi tamo i žrtve primoravane da skaču u okna, dok su ih vojnici mitraljirali. Mnogi još nisu bili mrtvi prije nego što bi pali na dno jame. Mnogi drugi nisu bili ni ranjeni. Stvaran broj uništenih na ovaj način nije nikad bio utvrđen. Mora se pošteno reći da Angloamerikanci nisu imali nikakvog udjela u ovoj aferi (u stvari ni saznanja o istoj) pre nego što su uspjeli da primoraju Jugoslavene na povlačenje. U stvari , Saveznici su bili vrlo ogorčeni kad se za ovo stanje saznalo i zategnutost između Saveznika i Jugoslavena je postala opasna. Ovo naročito važi za Novozelanđane , prve savezničke trupe u Trstu. Da oni uskoro nisu bili maknuti i zamjenjeni Angloamerikancima, ozbiljne neprilike bi bile neizbježne...»

Polovicom 1945. godine došlo je do napetosti između jugoslavenske armije i savezničkih snaga na području Trsta i Istre. U prijašnjem djelu teksta bavio sam se ponajviše Sovjetskim Savezom i komunističkim zločinama u toj zemlji. Cilj u daljnjem istraživanja mi je rasčistiti i objasniti čitavu ideološku i praktičnu strukturu novonastale Jugoslavije. Države nastale to se mora otvoreno reći, na masovnom ratnom zločinu. U današnje vrijeme dobro je to što je mnogo godina prošlo od drugog svjetskog rata te je većina glavnih aktera tog doba već odavno mrtva. U svom posjedu između ostaloga imam i knjigu «Tajna prepiska Churcill-Staljin» izdanu u Zagrebu 1965. godine. Tajna prepiska Staljina i Churchilla otpočela je u prvim danima savezništva SSSR-a i Velike Britanije 1941.godine.To djelo sastavljeno od niza službenih i tajnih pisama i dopisa ova dva «velikana» svog doba otkriva mnogo više ako se čita i u isti tren uspoređuje sa stvarnom situacijom, okolnostima i zbivanjima na terenu u to vrijeme. Meni je isto tako bitna da bi dokazao svoju tvrdnju da su jugoslavenski partizani očišćeni od radićevaca i nacionalno osviještenijih hrvata bili jednako okrutna i bezobzirna totalitaristička vojska jednog diktatora koji nije bio mnogo bolji od Staljina. Smeta mi da se danas to vrijeme glorificira a istina i zločini tog doba stavljaju pod tepih. Ne dovodim u pitanje to da je vlast NDH bila kvislinška te da je provodila zločine nad drugim i nad svojim narodom. No baza tog ustaškog pokreta nije bila u narodu, već su je činili Ante Pavelić i nekoliko stotina njegovih ustaša koji su mnogo godina živjeli na račun i uz gostoprimstvo Fašističke Italije. Bez potpore Hitlera i Mussolinija ti ljudi ne bi ni deset dana imali vlast u Hrvatskoj. Jasno da se domobranima ali i ustašama pridružilo poslije i mnogo poštenih hrvata, koji nisu vidjeli gdje to sve vodi te su bili zaslijepljeni i sretni zbog nove države. Mi govorimo o narodu koji je stotinama godina bio stalno gažen i ponižavan u raznim umjetnim tvorevinama od Austrougarske do Kraljevine Jugoslavije, a na žalost i kasnije. Hrvati su ratnički narod. Ali nisu genocidan. To im nikada nije bilo u krvi a upravo to nam pokušavaju nametnuti kao dio naše povjesti. Branili su Europu od raznih hordi i osvajača kroz stoljeća. Iskrvarili su gotovo do kraja kao narod kroz sve te ratove i bitke ali na kraju ipak preživjeli. Za mene najmračniji dio povjesti je ipak dolazak diktatora Tita i njegovih srpskih generala na vlast 1945. godine. Ovo pismo u kojem Staljin upozorava Churchilla na odnos saveznika prema jugoslavenima dokaz je mojih tvrdnji. Nevjerojatno je s kojom «pravednošću» i silinom on brani Tita. No naravno ne bez razloga. Tito i njegovi komunisti učili su od Sovjeta te se u ratu a i kasnije dokazali kao njihovi najbolji učenici u provođenju diktature proletarijata i uništenja svih prije svega unutarnjih neprijatelja. Dok ovo pišem kroz prozor mi ulaza «trešeća narodnjačka četnička glazba» koja po svemu sudeći dolazi iz obližnjeg studenskog doma. Igrom slučaja imam slomljenu nogu, i nisam u mogućnosti da odreagiram na pravi način na ovu provokaciju. Glazba je toliko glasna da je čuje čitavo susjedstvo i očito se pušta iz čiste objesti. No hrvatska policija ne smatra to razlogom za intervenciju. Ta ista «naša policija» zaustavila je prije nekoliko dana hrvatskog branitelja jer je u mjestu u kojem se trebala održati srpska proslava , na koju su trebale doći pjevačke zvijezde iz Srbije zbog toga jer se vozio po cesti s hrvatskom zastavom na autu. Čovjek se demonstrativno zapalio. Treba ga razumjeti. No nitko to nije ni pokušao. Zato su novine pune Petrača, Mesića i Sanadera koji poput tri lopova jedan drugom uvaljuju i smještaju, peru se od vlastitog lopovluka i međusobno prijete. Uostalom zemlja u kojoj se plače za Titom i njegovim generalima... Ništa više me ne treba u vezi nje čuditi. A taj Tito, Staljinov Šegrt je najobičnije smeće. Ne priznajem kult ličnosti a najmanje ne onaj koji je stvoren kroz masovni zločin. A taj Churcill? O njemu se stvarno malo ljudi usudilo loše pisati. I istina je. On nije ni Staljin. Ni Tito. Ni Hitler. Velika Britanija je ipak nešto drugo. Oni jesu i proračunati, i pokvareni i dvolični u svojoj politici. No ono što su vidjeli kao oblik općeprihvaćenog ponašanja prema ratnim zarobljenicama od strane komunista zaprepastilo ih je. Oni su kolonisti i pljačkaši svijeta. Nisu bezumne ubojice i luđaci. Imaju svoje ekonomske i političke interese koji su obično jedno te isto. Izbjegavaju masovne pokolje ali zato vole zajedno s amerikancima vršiti masovna bombardiranja civilnog stanoviništva, i to sve kasnije pripisati ratnom djelovanju. 100 000civila? Kolateralna žrtva u napadu na ratna postrojenja. Znači priča ide ovako nekako. Ima taj Staljin koji voli Tita jer Tito voli njega i jer svi vole Marxa kojeg ne voli Churchill ali mu više smeta jaka Njemačka nego milijuni mrtvih iza čelične zavjese. Bitno je samo da nitko ne dira Britaniju i njezine ekonomske interese. A kakva konkurencija im može biti SSSR? Pa nikakva, to će se sve ionako raspasti u bijedi i gladi , neka lagano trunu. Nama je bitan Bliski Istok odnos sa raznim kolonijama... Jasno mi je da mnogo pojednostavljejem stvari. Ovo što sada govorim i samome meni djetinjasto zvuči, ali pišem na taj način da bi što je više moguće pojednostavio svjetsku politiku u to doba i pribižio je polupismenom čitatelju.